Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-100/03 (“Raincipromet” Kalesija)
Odluka donesena 28. 05. 2004.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-100/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
28. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 100/03, rješavajući apelaciju «Raincipromet» Kalesija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija “Raincipromet” Kalesija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-48/01 od 22. oktobra 2001. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-238/00 od 28. novembra 2000. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Ps-323/98 od 14. juna 2000. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Raincipromet» Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa R. P., advokat iz Tuzle, podnio je, 5. januara 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-48/01 od 22. oktobra 2001. godine, presude Vrhovnog suda, broj Pž-238/00 od 28. novembra 2000. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-323/98 od 14. juna 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda je zatraženo, 20. januara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ustavni sud je, 4. marta 2004. godine, primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju
4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od «Domaćinstvo» d.d., trgovina na veliko i malo – Tuzla, tuženog u postupku po tužbi apelanta pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tuženi) je, 19. januara. 2004. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Tuženi je dostavio, 24. februara 2004. godine, odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Apelant je, 16. i 19. maja 1993. godine, sa tuženim zaključio ugovore o zajedničkoj prodaji roba, u kojima se apelant pojavljuje kao vlasnik roba, a tuženi kao primalac roba koji za apelanta vrši prodaju roba (u suštini se radilo o ugovoru o komisionu predviđenom članom 771. Zakona o obligacionim odnosima).
8. Kontrolom Finansijske policije Službe društvenog knjigovodstva (SDK) Republike Bosne i Hercegovine je utvrđeno da tuženi ne posjeduje vjerodostojne isprave o porijeklu robe (račune, otpremnice, tovarne listove itd.), što je i konstatirano u zapisniku Finansijske policije od 31. augusta 1993. godine, broj 01/4-UP-1-136/1-93. Finansijska policija je robu, zbog utvrđenih nezakonitosti, zaplijenila.
9. Apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da sud obaveže tuženog na naknadu štete u visini vrijednosti robe koju je Finansijska policija zaplijenila. Apelant je smatrao da je do zapljene robe došlo krivicom tuženog, jer on nije postupio sa pažnjom dobrog privrednika u skladu sa članom 7. Ugovora o zajedničkoj prodaji roba.
10. Kantonalni sud je, 14. juna 2000. godine, donio presudu broj Ps-323/98 kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Taj sud je proveo dokazni postupak u kojem je, između ostalog, bio angažiran i vještak finansijske struke, koji je dao svoj nalaz i mišljenje. Kantonalni sud je zaključio da nema krivice tuženog za štetu koju je pretrpio apelant zapljenom predmetne robe, s obzirom da je isključivi krivac za štetu apelant. Apelant je uložio žalbu na tu presudu Vrhovnom sudu.
11. Vrhovni sud je, 28. novembra 2000. godine, donio presudu broj Pž-238/00 kojom je žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je našao da su bili pravilni činjenični i pravni zaključci Kantonalnog suda. Apelant je protiv presude uložio reviziju Vrhovnom sudu.
12. Vrhovni sud je, 22. oktobra 2001. godine, donio presudu broj Rev-48/01 kojom je reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je zaključio da su bile pravilne odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, odnosno potvrđena ta odluka, jer je utvrđeno da je apelant isključivi krivac za štetu koju je pretrpio.
IV. Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) «Član 17.
Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 771.
Ugovorom o komisionu obavezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent.
Komisionar ima pravo na naknadu i kad ova nije ugovorena.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešne primjene zakona u postupku koji je vođen po njegovoj tužbi pred nadležnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelant navodi i povredu člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da apelantove navode smatra neosnovanim, za šta je taj sud dao razloge i u svojoj presudi od 14. juna 2000. godine.
16. U odgovoru na apelaciju, tuženi navodi da apelacija nije podnesena u roku od 60 dana od dana dostave o posljednjem efektivnom pravnom lijeku, odnosno odluke donesene o vanrednom pravnom lijeku. Tuženi, dalje, navodi da apelant nije iskoristio mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Tuženi smatra da nisu opravdani ni osnovani navodi apelanta jer je postupak proveden pažljivom ocjenom dokaza i pravilnim tumačenjem zakona.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-48/01 od 22. oktobra 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 5. januara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav
3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
20. Ustavni sud smatra da je neosnovan navod tuženog u odgovoru na apelaciju da je apelantova žalba neblagovremena, s obzirom da je utvrđena njena blagovremenost kako je to elaborirano u prethodnoj tački ove odluke.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Apelant nije precizirao u čemu se sastoji povreda njegovih prava iz člana 6. Evropske konvencije, ali može se iz apelacije zaključiti da apelant smatra kako je do povrede tih prava došlo jer su nadležni sudovi pogrešno primijenili zakon u postupku po njegovoj tužbi za naknadu štete.
24. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u vezi sa povredom prava iz člana 6. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji odgovara članu 6. Evropske konvencije, glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]»
25. Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
26. Ustavni sud primjećuje određene nedosljednosti u apelaciji, naime, apelant je naveo da apelacijom pobija presudu Kantonalnog suda od 14. juna 2000. godine i presude Vrhovnog suda od 28. novembra 2000. godine i 22. oktobra 2001. godine, a cijela apelacija se u činjeničnom dijelu odnosi na posljednju odluku, donesenu po apelantovoj reviziji. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku po reviziji, u suštini, samo potvrdio stajališta i zaključke iz presuda koje su prethodile, pa se može zaključiti da se apelacijom pobijaju i ove odluke sudova.
27. Ustavni sud, dalje, primjećuje da se apelant žali da su sudovi pogrešno primijenili zakonske odredbe u postupku po apelantovoj tužbi za naknadu štete. Apelant posebno ističe da su sudovi na krajnje jednostran način protumačili odredbe čl. 17. i 771. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant smatra da je bilo apsurdno da sudovi «amnestiraju» tuženog od svake odgovornosti iako je, prema apelantovom mišljenju, tuženi bio osnovni krivac za štetu koju je pretrpio apelant. Ustavni sud podsjeća na princip izražen u tački 22. ove odluke da nije nadležan da ispituje način na koji su redovni sudovi primijenili zakon osim ako zakon nije očigledno proizvoljno primijenjen. Ustavni sud smatra da su nadležni redovni sudovi u postupku po apelantovoj tužbi proveli temeljit dokazni postupak koji je uključivao i angažiranje vještaka finansijske struke, te utvrdili činjenično stanje, pa primjenom relevantnih odredbi zakona zaključili da odbiju apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, stoga, ne smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno primijenili zakon.
28. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
29. Apelant navodi da su redovni sudovi, pogrešnom primjenom zakona, pobijanim presudama povrijedili njegovo ustavno pravo na imovinu.
30. Međutim, Ustavni sud ponovo podsjeća na prethodno izražen princip, prema kojem taj sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud je već zaključio kako smatra da sudovi u predmetnim postupcima, pokrenutim po apelantovoj tužbi, nisu proizvoljno primijenili zakon tako da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa, u svjetlu zaključka u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se ova žalba mora odbiti kao neosnovana i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
31. Polazeći od izloženog, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić