Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-71/03 (M.K.)

Odluka donesena 15. 06. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-71/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

15. 06. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 71/03, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1335/00 od 13. juna 2001. godine i rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj I-521/98 od 18. jula 2000 godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bosanske Otoke, općina Bosanska Krupa, koju zastupa A. B., advokat iz Bihaća, podnijela je 27. februara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. juna 2001. godine, i rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-521/98 od 18. jula 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu je zatražen odgovor na apelaciju 8. septembra 2003. godine. Od Općinskog suda u Sarajevu je tražen odgovor na apelaciju 8. jula 2002. godine. I konačno, od Federalnog ministarstva odbrane je, preko Vojnog pravobranilaštva, tražen odgovor na apelaciju 8. septembra 2003. godine.

3. Kantonalni sud u Sarajevu je, aktom broj Su-1090/03 od 14. oktobra 2003. godine, Ustavnom sudu dostavio traženi odgovor na apelaciju. Federalno ministarstvo odbrane i Općinski sud I u Sarajevu nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

5. Apelantica je 30. decembra 1971. godine, u saobraćajnoj nesreći koju je izazvalo motorno vozilo bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), pretrpjela teške tjelesne povrede. Radi naknade štete ona je, 12. juna 1974. godine, podnijela tužbu Okružnom sudu u Bihaću protiv bivše države SFRJ, koju zastupa vojno pravobranilaštvo JNA.

6. Presudom Okružnog suda u Bihaću, broj P-452/74 od 13. marta 1975. godine, koja je postala pravosnažna 4. aprila 1975. godine, apelantici je dosuđena, na ime izdržavanja, renta u iznosu od 800 YU dinara, a na ime naknade za tuđu pomoć iznos od 800 YU dinara, počevši od 12. juna 1974. godine pa nadalje, a višak tužiteljičinog tužbenog zahtjeva je odbijen.

7. Radi razumijevanja cijelog pravnog slučaja i stjecanja uvida u sve relevantne činjenice ovog predmeta, neophodno je istaći da je tužiteljica 27. januara 1990. godine pokrenula, pred Osnovnim sudom u Bihaću, tužbu kojom je tražila povećanje rente i naknade za tuđu pomoć u mjesečnom iznosu od 1000 dinara. Zbog vanrednih okolnosti, izazvanih ratom, koje su poslije nastupile, sud je, rješenjem VP 140/90 od 13. septembra 1993. godine, prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.

8. S obzirom da je dužnik prestao sa isplatom dosuđene rente, apelantica je 23. marta 1998. godine podnijela Općinskom sudu I u Sarajevu prijedlog za izvršenje, a na osnovu presude Okružnog suda u Bihaću broj P-452/74 od 13. marta 1975. godine. Prijedlog za izvršenje je pokrenut protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Federalnog ministarstva odbrane, kao dužnika. Apelantica je tvrdila da je, na osnovu navedene pravosnažne presude Okružnog suda u Bihaću i povećanja rente prema obavijesti vojnog pravobranioca, broj OP-16/90 od 30. januara 1990. godine, dužnik obavezan da joj na osnovu izgubljene zarade i zbog potrebe tuđe pomoći plaća iznos od 1000 dinara mjesečno, što po kursnoj listi na dan 1. februara 1990. godine iznosi 142,85 DM, a počevši od 1. februara 1990. godine pa nadalje, dok za to budu postajali zakonski uvjeti. Apelantica je istakla da dužnik nije udovoljio njenom zahtjevu i da je svoju obavezu prestao izvršavati 1. marta 1992. godine. Apelantica je, dalje, predložila da se dospjele obaveze plate odjednom, a naredne do petog u mjesecu. Isto tako, ona je tražila da se protiv dužnika odredi izvršenje radi naplate duga u iznosu od 10.142,35 DM koji se odnosi na neisplaćenu rentu od 1. aprila 1992. godine do 1. marta 1998. godine. U podnesku od 19. aprila 1999. godine izjavila je da ne posjeduje dokaze o posljednjoj izvršenoj isplati na osnovu izvršne isprave - presude broj P- 452/74 od 13. marta 1975. koja je, prema apelantičinim navodima, prestala u augustu 1991. godine. Činjenica da je isplata dosuđenih renti okončana u augustu 1991. može se utvrditi prema aktu koji je apelantica 13. novembra 1991. uputila Vojnom pravobranilaštvu u Beogradu.

9. Općinski sud I u Sarajevu je, rješenjem broj I-521/98 od 18. jula 2000. godine, apelantičin prijedlog za izvršenje odbio kao neosnovan.

10. Kantonalni sud u Sarajevu je, rješenjem broj Gž-1335/00 od 13. jula 2001. godine, odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

11. Sudovi su zaključili - na temelju člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima - da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istaknuo dužnik, jer je prošlo više od tri godine od posljednje isplate navedenih naknada do podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja. U sudskim rješenjima je navedeno da je apelantica sama izjavila – podneskom od 14. aprila 1999. godine – da je posljednju isplatu dosuđenog izdržavanja i naknade za tuđu pomoć primila u augustu 1991. godine, a zahtjev za dozvolu izvršenja je podnesen 23. marta 1998. godine.

IV. Relevantni propisi

12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», broj 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03), relevantne odredbe glase:

Član 262.

«(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

Član 296.

(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.[...] Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Član 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje. Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 372.

Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena davanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Član 379.

Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja. Član 382.

Zastarijevanje ne teče:

1) Za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti.[...] Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze».

13. U Uredbi sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», broj 6/92), relevantne odredbe glase:

Član 1.

«Rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku, privatne tužbe ili optužnog prijedloga u krivičnom postupku, prijedloga za pokretanje vanparničnog ili izvršnog postupka, kao i rokovi za podnošenje zahtjeva za pokretanje upravnog postupka, odnosno za podnošenje tužbe u upravnom sporu za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za lica ili protiv lica na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja za odbranu zemlje. Član 2.

Rokovi za izjavljivanje pravnih lijekova ili za preduzimanje drugih procesnih radnji prestaju teći u pogledu postupka i lica iz člana 1. ove uredbe».

14. U Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», broj 6/92), relevantne odredbe glase:

Član 1.

«(1) Društvena sredstva bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja su koristili bivša Jugoslavenska narodna armija, savezni organi i savezne organizacije, koja se nalaze na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, postaju vlasništvo Republike.

(2) Pod sredstvima iz stava 1. ovog člana smatraju se: nepokretnosti i pokretne stvari, imovinska prava, novčana sredstva i potraživanja zatečena na računu kod Službe društvenog knjigovodstva Republike Bosne i Hercegovine».

Član 2.

Ministarstvo odbrane, Ministarstvo prostornog uređenja, građevinarstva i zaštite okoline, Ministarstvo za saobraćaj i veze i Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove izvršit će popis, utvrdit će evidenciju i preuzeti u posjed sredstva iz člana 1. ove Uredbe, koja je koristila bivša JNA».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. U apelaciji podnijetoj Ustavnom sudu 28. februara 2003. godine apelantica se žali da su rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. jula 2001. godine, i rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-521/98 od 18. jula 2000. godine, povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije imala pravo na pošteno i pravično suđenje, s obzirom da je očigledno, kako ističe apelantica, na njenu štetu povrijeđen zakon. Tvrdi da ima pravosnažni izvršni naslov (presudu), iz kojeg proizlazi njeno pravo potraživanja po osnovu rente i naknade za tuđu pomoć; da je do augusta 1991. godine redovno primala dosuđene naknade; da je, uslijed neotklonjivih objektivnih razloga, došlo do zastoja zastarijevanja; da je rok zastarjelosti potraživanja počeo teći tek prestankom ratnog stanja odnosno neposredne ratne opasnosti (1996. godine) pa, kako je prijedlog za izvršenje podnijet 23. marta 1998. godine, sudovi su pogrešno primijenili član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kada su zaključili da je nastala zastarjelost potraživanja. Apelantica, na kraju, ističe da potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom zastarijevaju tek nakon 10 godina.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju koji je Kantonalni sud u Sarajevu dostavio Ustavnom sudu 14. oktobra 2003. godine se kaže da je povjerilac-apelantica mogla u razdoblju od 1. septembra 1991. godine do početka 1992. godine podnijeti prijedlog za izvršenje pravosnažne presude nadležnom redovnom sudu u Beogradu protiv SFRJ koja je neopravdano prestala da joj plaća navedene iznose počevši od augusta 1991. godine ili redovnom sudu u Bihaću, koji bi predmet proslijedio stvarno i mjesno nadležnom sudu. Isti zahtjev je povjeriteljica mogla kasnije, u vrijeme agresije i rata, podnijeti tadašnjem Osnovnom sudu u Bihaću, gdje je u to vrijeme stalno boravila, a sud je radio neprekidno i u toku rata.

17. Međutim, ona tu mogućnost nije iskoristila, pa je tek u martu 1998. godine podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja prvostepenom Općinskom sudu I u Sarajevu, kojim je zahtijevala da joj dužnik Federacija Bosne i Hercegovine – Ministarstvo odbrane plati navedene iznose rente i naknade. Prvostepeni sud je, ističe se dalje u odgovoru, primjenom odredbe člana 372. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionom odnosima, osnovano odbio prijedlog za izvršenje zato što je apelantica izvršni prijedlog podnijela nakon proteka prekluzivnog roka od tri godine u okviru kojeg je mogla zahtijevati naplatu rente i naknade dosuđene prema pravosnažnoj presudi broj P-452/74 od 13. marta 1975. godine. I sama apelantica priznaje da je posljednju isplatu navedenih iznosa bivša JNA izvršila u augustu 1991. godine.

18. Zatim je zastupnik dužnika, Federacije Bosne i Hercegovine, tokom prvostepenog postupka, osim prigovora zastarjelosti potraživanja, istakao i prigovor pomanjkanja dužnikove pasivne legitimacije zato što nije u Republici Bosni Hercegovini ostala imovina bivše JNA. Osim toga, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, bivša vojska je odvezla i odnijela sve svoje resurse, izuzev zgrada izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske države, pa pošto je saobraćajni udes izazvao vojnik bivše JNA, to bi ona bila u obavezi da plaća dosuđene iznose rente i naknade. Osnovan je, dakle, prigovor o nedostatku pasivne legitimacije dužnika, Federacije Bosne i Hercegovine, koja je nastala Dejtonskim mirovnim sporazumom.

19. Oba istaknuta prigovora, zaključuje se dalje u odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda u Sarajevu, zastarjelost potraživanja i nedostatak pasivne legitimacije, spadaju u domen materijalnog prava, na čiju primjenu sud pazi ex officio. Zbog svega iznijetog, valjalo je apelantičin prijedlog za izvršenje odbiti kao neosnovan.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

22. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. jula 2001. godine (protiv ovog rješenja nije dozvoljena revizija jer se radi o drugostepenom rješenju donesenom u izvršnom postupku) protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 3. januara 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnijela 27. februara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

25. Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

26. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je prekršeno pravo apelanata na pošteno i pravično javno suđenje pred nepristranim i nezavisnim sudom, u konkretnoj građansko-pravnoj stvari. Iz tih razloga, apelantica pobija rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. jula 2001. godine, i Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-521/98 od 18. jula 2000. godine, tvrdeći da su tim rješenjima uskraćena gore navedena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

27. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

28. Ustavni sud zapaža da se u pitanju prijedloga za izvršenje pravosnažne presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini radi o predmetu građansko-pravne prirode. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem kako bi efikasno štitila Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićena ljudska prava.

29. Ipak, postoji opravdano ograničenje pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su neophodni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989., u predmetu Cyril Albert Warner v VB). Ovo je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, državi je u interesu da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastarjelosti, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane v VB, od 28. maja 1985. serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Nadalje, u pogledu prigovora zastare potraživanja, sudovi su, prije svega, obrazložili svoje odluke navodeći materijalne propise tada važećih zakona o obligacionim odnosima i Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon tri godine od dospijeća potraživanja. Sudovi ističu da je potraživanje nastalo augusta 1991. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnijet 23. marta 1998. godine. Iako su nastupile vanredne okolnosti 1992. godine izričito je, gore spomenutom Uredbom, precizirano da se zastoj zastarijevanja potraživanja odnosi isključivo na «lica na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja za odbranu zemlje». Apelantica je, mada u ne sasvim regularnim okolnostima, mogla odmah u augustu 1991. godine reagirati tužbenim zahtjevom i tražiti isplatu u presudi nesporno utvrđenih novčanih potraživanja. Ona to nije uradila sve do 23. marta 1998. godine i zato je nastupila zastarjelost potraživanja.

30. Dakle, u pogledu pitanja zastarjelosti, Zakon o obligacionim odnosima jasno propisuje da, protekom roka od tri godine za slučajeve zastarjelosti povremenih davanja, ova prava apsolutno zastarijevaju. Ako prođe rok za zastarjelost, u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastarjelost. Od tog momenta, isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika – nastupa tzv. naturalna obaveza dužnika.

31. Ustavni sud smatra da je apelantici u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelantica nije osporila ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelantice i dovoljno jasno su obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do povrede procesnih pravila, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

32. Što se tiče pitanja pasivne legitimacije u ovom predmetu,. odnosno odgovora da li se Federalno ministarstvo odbrane ima smatrati strankom odnosno dužnikom u izvršnom postupku, odgovor na to pitanje je dat u Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine. U skladu s tim, Federalno ministarstvo odbrane je pasivno legitimirano, odnosno ima se smatrati strankom u postupku. Ali ta pravna kvalifikacija, u konačnom ishodu, ne utiče na suštinu odlučivanja u ovom predmetu.

33. Ustavni sud, prema tome, zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantičina prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-71/03 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio