Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-80/03 (A.P.)
Odluka donesena 26. 08. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
- Zakon o osiguranju imovine i osoba · čl. 205
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba · čl. 205
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
U-80/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
26. 08. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 80/03, rješavajući apelaciju A. P. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. P., iz Sarajeva, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 1388/01 od 27. marta 2002. godine i Općinskog suda I Sarajevo, broj P-1783/00 od 15 augusta 2001. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1388/01 od 27. marta 2002. godine i Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1783/00 od 15. augusta 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. U skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. septembra 2003. godine od Kantonalnog suda i «Sarajevo-osiguranja» d.d. Sarajevo – Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: ZOIL) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju dostavili su Kantonalni sud 20. oktobra 2003. godine i ZOIL 15. oktobra 2003. godine, a ovi odgovori dostavljeni su apelantu, u skladu sa članom 25. Poslovnika Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Apelant je, tužbom od 2. novembra 2000. godine, protiv tuženog ZOIL-a pokrenuo spor kod Općinskog suda. Zatražio je da Općinski sud donese presudu kojom je tuženi ZOIL dužan isplatiti tužitelju iznos od 2.750 KM na ime naknade štete zbog lake tjelesne povrede koju mu je prouzrokovalo nepoznato vozilo 2. augusta 2000. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostepene presude do isplate, te nadoknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Prethodno je pokušao dobiti naknadu štete od ZOIL-a, ali je taj njegov zahtjev odbijen (Obavještenje oštećenom ZOIL-a od 30. augusta 2000. godine).
6. Presudom Općinskog suda, broj P-1783/00 od 15. augusta 2001. godine, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen je kao neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1388/01 od 27. marta 2002. godine, odbijena je u cijelosti apelantova žalba podnesena protiv presude Općinskog suda, broj P-1783/00 od 15. augusta 2001. godine.
8. Sudovi su zaključili, na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, da je apelantov zahtjev neosnovan, jer je utvrđeno, na osnovu nalaza sudskog vještaka medicinske struke, da je apelant imao laku tjelesnu povredu, koja je prouzrokovana zamahivanjem čvrstim predmetom i da je bol trajao samo u momentu povređivanja i da je bio srednjeg stepena, a strah slabog intenziteta. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, nije počinio bitnu povredu parničnog postupka, jer su imena dvojice sudija na zapisniku precrtana, a i da je prvostepeni sud sudio u vijeću umjesto sudija pojedinac, to ne bi predstavljalo bitnu povredu parničnog postupka.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03 – u daljnjem tekstu: ZOO), čije se odredbe primjenjuju i na obligacione odnose koji se uređuju drugim zakonima u pitanjima koja nisu uređena tim zakonima (član 24), uređuje, između ostalog, i pitanja naknade štete. Tako je utvrđeno da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan da je nadoknadi ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154), šteta je prema članu 155. umanjenje nečije imovine (obična šteta); i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom (član 158). Prema istom zakonu, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti na osnovu krivice, a za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno (član 178. st. 1. i 4). Dalje, prema članu 200. za pretrpljene fizičke bolove, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njezinom odsustvu (stav 1), a prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (stav 2). Prema članu 205., odredbe o podijeljenoj odgovornosti i sniženju naknade, koje važe za materijalnu štetu, dosljedno se primjenjuju i na nematerijalnu štetu.
10. Zakon o osiguranju imovine i lica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98) propisuje, u članu 83. stav 1., da oštećena osoba, kojoj je šteta nanesena upotrebom nepoznatog motornog vozila, ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja i podnosi odštetni zahtjev jednom od društava osiguranja koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.
11. Prema Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/98), koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine, sud će svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke (član 5), sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva (član 7. stav 1), dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja činjenica rješava sud (član 204), koji presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja (član 306. stav 1), protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu o kojoj odlučuje drugostepeni sud (član 330), u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi (član 334. stav 1), presuda se može pobijati zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (član 335. stav 1), bitna povreda parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji, između ostalog, ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u kojoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika (član 336. stav 1. i stav 2. tačka 13), drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (član 347. stav 2), drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti (član 350), u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (član 357. stav 1).
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant se, u svojoj apelaciji, žali da su presude Kantonalnog suda, broj Gž-1388/01 od 27. marta 2002. godine i Općinskog suda, broj P-1783/00 od 15. augusta 2001. godine, povrijedile njegovo pravo na pravično suđenje, koje garantiraju čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer mu je, protivno relevantnim zakonima, uskraćena naknada štete zbog lakše tjelesne povrede koju mu je nanijelo nepoznato vozilo, a zbog toga što je tražio zaštitu svojih prava, obavezan je da snosi troškove postupka.
Apelant navodi da Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo sve razloge zbog kojih je apelant pobijao prvostepenu presudu Općinskog suda, tako da neke od žalbenih razloga apelanta Kantonalni sud uopće nije ni razmatrao: apelantov prijedlog za izvođenje novih dokaza i to saslušanje ljekara koji ga je pregledao na dan povređivanja i ljekara specijaliste hirurga, u vezi sa nalazom sudskog vještaka, te policajca koji je sačinio službenu zabilješku o apelantovoj prijavi da ga je povrijedilo nepoznato vozilo; zapisnici prvostepenog suda sa održanih ročišta, koje je apelant potpisao vjerujući da su korektno sačinjeni i zbog kojih ga je požurivao predmetni sudija, sadrže brojne greške. Tako ni u jednom zapisniku nije naznačeno da li su stranke imale primjedbe na zapisnik, iako je apelant imao i još uvijek ima primjedbe na neke zapisnike, na primjer u zapisniku od 20. decembra 2000. godine navedeno je da ročištu prisustvuje vijeće od troje sudija, iako je stvarno prisustvovao samo predmetni sudija; u zapisniku od 1. februara 2001. godine nije konstatiran prijem podneska kojim je apelant tražio odgodu ročišta iz opravdanih razloga, a i ročište je održano bez prisustva uredno obaviještenog apelanta, kojem tako nije data mogućnost da raspravlja pred sudom na tom ročištu; prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije naveo ocjenu svakog izvedenog dokaza, kao ni njihovu međusobnu povezanost i da li prihvaća kao dokazane činjenice koje je naveo tužitelj u saslušanju u svojstvu stranke, te nije naveo ni jedan slučaj sudske prakse na koju se poziva.
Apelant ističe da su osporene presude pogrešne i pravno neprihvatljive i zbog toga što su zasnovane na odredbama člana 200. ZOO, a ne na odredbama člana 83. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, iz 1995. godine, kao i da je svoj tužbeni zahtjev i zasnovao na navedenom članu 83. stav 1., a u vezi sa članom 200. stav 1. ZOO, zbog toga što se radilo o nematerijalnoj šteti. Smatra da Zakon o osiguranju imovine i lica predstavlja zakon lex specialis u odnosu na ZOO te da je, stoga, za predmetni slučaj relevantan član 83. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, koji propisuje da osoba kojoj je šteta nanesena upotrebom nepoznatog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete, između ostalog, i zbog tjelesne ozljede, što znači bez obzira da li se radi o teškoj ili lakšoj tjelesnoj ozljedi, jer bi suprotno bilo izričito navedeno.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, smatra da tokom suđenja nisu povrijeđena apelantova ljudska prava, uključujući i pravo na pravično suđenje. Kantonalni sud je dalje odgovorio da apelant u prvostepenom postupku nije imao primjedbe na nalaz sudskog vještaka medicinske struke, koji predstavlja najvažniji dokaz na kojem se i temelji prvostepena presuda, ali taj isti nalaz je osporio u žalbi, što ne predstavlja iznošenje novih činjenica i dokaza koji bi doveli u sumnju istinitost činjenica na kojima se zasniva prvostepena presuda, a istovremeno je, u sklopu svih ostalih dokaza, cijenjen i dokaz nalaz ljekara opće prakse. U vezi sa apelantovim prigovorom da nije naveden ni jedan primjer iz sudske prakse da je povrijeđenom sa lakim tjelesnim povredama odbijen tužbeni zahtjev, Kantonalni sud navodi da je pravni stav u ovom smislu objavljen u Biltenu Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 1/01, ali da nije bilo potrebno navoditi primjere iz sudske prakse, kada je prvostepeni sud, a što je i Kantonalni sud prihvatio, pravilno primijenio član 200. ZOO, jer u konkretnom predmetu okolnosti slučaja nisu opravdavale apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
Dalje, greške u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi, na koje je apelant ukazivao, ispravljene su u toku prvostepenog postupka i tako ispravljen zapisnik je ocijenjen kao nesporan, a nesporne činjenice i dokaze ne treba posebno dokazivati, pa ni ponovo saslušavati policajca, što je apelant predlagao. U vezi sa sastavom vijeća navedenim u zapisniku sa ročišta, Kantonalni sud je dao ocjenu u obrazloženju svoje odluke imajući u vidu originalan zapisnik sa tog ročišta. Kantonalni sud smatra da je neosnovan i apelantov prigovor da je sud vodio ročište 1. februara 2001. godine u odsustvu uredno obaviještenog apelanta i da mu tom prilikom nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, iako je isti dan predao podnesak kojim je obavijestio sud o razlozima nedolaska, zato što je apelant u tom podnesku predložio saslušanje tužitelja u svojstvu parnične stranke, pa sud nije ni mogao odlučiti o tom prijedlogu drukčije osim da otvori raspravu. Konačno, Kantonalni sud i u svom odgovoru ponavlja da su sve činjenice i dokazi u prvostepenom postupku potpuno pravilno provedeni i na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen član 200. ZOO.
15. ZOIL također smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova ljudska prava. Navodi da je 2. augusta 2000. godine apelant, krećući se lijevom stranom ulice, istupio na kolovoz iza parkiranih vozila, i da je tom prilikom apelantovu desnu ruku zakačio retrovizor nepoznatog vozila i time neznatno povrijedio apelanta, što se vidi iz dokaza provedenih tokom postupka. Kako se apelant obratio i vansudski i tužbom, potražujući od ovog ZOIL-a naknadu nematerijalne štete, koja se može potraživati od osiguravajućih društava prema članu 83. Zakona o osiguranju imovine i lica iako je vozilo nepoznato, tužena ZOIL je prihvatila pasivnu legitimaciju. Konačno navodi da su sudovi, imajući u vidu odredbe člana 200. stav 2. ZOO, prema kojim prilikom odlučivanja o zahtjevu za neimovinsku štetu sud vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom, pravilno odlučili odbivši apelantov tužbeni zahtjev, ne upuštajući se u ocjenu odgovornosti sudionika ove nezgode.
VI. Dopustivost
16. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, «Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1388/01 od 27. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je u apelaciji naveo da je osporenu presudu primio 22. maja 2002. godine, a apelaciju je podnio 29. maja 2002. godine. Kada se, uz to, ima u vidu vrijeme koje je bilo potrebno za predaju te presude strankama (prema članu 358. Zakona o parničnom postupku, odluke drugostepenog suda se predaju strankama preko prvostepenog suda), može se zaključiti da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. MERITUM
20. Apelant u svojoj apelaciji ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i to po više osnova: da su sudovi svoje odluke zasnivali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava; da Kantonalni sud nije naveo sve razloge zbog kojih je apelant pobijao prvostepenu presudu, tako da neke od žalbenih razloga uopće nije ni razmatrao. Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu".
21. Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Golder v. VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
24. Konkretni predmet se odnosi na spor po apelantovoj tužbi u vezi sa naknadom štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti nanesene trećim licima. Ustavni sud smatra, prema dosadašnjoj sudskoj praksi, da novčana potraživanja nesumnjivo predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 11/01, objavljena u "Službenom glasniku" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se ovaj postupak odnosi na apelantovo građansko pravo i da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. Ustavni sud će stoga preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu propisa, Ustavni sud podsjeća da se nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da pravno tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
26. Ustavni sud uočava da su Kantonalni sud i, prethodno, Općinski sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odlučili odbiti apelantov tužbeni zahtjev, jer su, na osnovu provedenih dokaza i činjeničnog utvrđenja da je apelant imao laku tjelesnu povredu nastalu zamahivanjem čvrstog predmeta i da je bol trajao samo u momentu povređivanja i to srednjeg stepena i da je postojao strah slabog intenziteta, zaključili da okolnosti slučaja nisu opravdale apelantov zahtjev za naknadu štete. Ustavni sud ukazuje na zakonske odredbe navedene u tački 8. ove odluke, a posebno na član 83. stav 1. Zakona o osiguranju imovine, prema kojem oštećena osoba kojoj je šteta nanesena nepoznatim vozilom ima pravo zahtijevati od jednog od društava osiguranja, koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, naknadu štete zbog tjelesne ozljede ili oštećenja i član
200. ZOO, kojim je propisano da će sud za pretrpljene fizičke bolove, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade štete, kao i o njezinom odsustvu (stav 1), a prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade vodit će računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se time ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (stav 2). U konkretnom slučaju, u pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji njihova odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje.
27. U pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud nije naveo sve razloge zbog kojih je apelant pobijao prvostepenu presudu, tako da neke od žalbenih razloga nije ni procijenio, niti je prihvatio apelantov prijedlog za izvođenje novih dokaza – saslušanje određenih osoba, Ustavni sud podsjeća, prije svega, na stav Evropskog suda za ljudska prava i vlastiti stav, izrečen u kontekstu građanskog postupka, da princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. oktobra 1993. godine, A 274 u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije; Ustavni sud, Odluka broj 35/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine). Dalje, da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 233). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti, broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98. i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67).
28. Ustavni sud uočava da je Općinski sud izveo mnogobrojne dokaze, kako materijalne tako i subjektivne prirode, s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, te da su sudovi uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj, a svoje odluke su dovoljno jasno obrazložili. U vezi sa apelantovim navodima, Kantonalni sud, pored obrazloženja presude da je apelant sve zapisnike prvostepenog suda sa održanih ročišta potpisao i drugih obrazloženja, u svom odgovoru je objasnio da apelant u prvostepenom postupku nije imao primjedbe na nalaz sudskog vještaka medicinske struke, koji predstavlja najvažniji dokaz na kojem se i temelji presuda prvostepenog suda, ali taj isti nalaz je osporio u žalbi, i predložio saslušanje određenih svjedoka, što međutim ne predstavlja iznošenje novih činjenica i dokaza koji bi doveli u sumnju istinitost činjenica na kojima se zasniva prvostepena presuda, a istovremeno je cijenjen i dokaz - nalaz ljekara opće prakse u sklopu svih ostalih dokaza; da su greške u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi, na koje je apelant ukazivao, ispravljene u toku prvostepenog postupka i tako ispravljen zapisnik je ocijenjen kao nesporan, a nesporne činjenice ne treba posebno dokazivati pa ni ponovo saslušavati policajca kako je to apelant predložio. Dodaje da je neosnovan i apelantov prigovor, u vezi sa ročištem održanim 1. februara 2001. godine, zato što je apelant u svom podnesku, predatom prethodno istog dana, predložio saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke, pa sud nije ni mogao odlučiti o tom prijedlogu drukčije osim da otvori raspravu. Ustavni sud posebno ukazuje na odredbe Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da se u žalbi protiv presude donesene u prvom stepenu mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi (član 334. stav 1), da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (član 347. stav 2), a u obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (član 357. stav 1). Ustavni sud ocjenjuje da apelant u postupcima pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom nije bio stavljen u podređen položaj u odnosu na protivnika, te da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
29. Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile apelantova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić