Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-88/03 (“Medimpex” d.o.o. za proizvodnju, vanjsku i unutrašnju trgovinu i usluge Sarajevo)

Odluka donesena 21. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-88/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

21. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 88/03, rješavajući apelaciju «Medimpex» d.o.o. za proizvodnju, vanjsku i untrašnju trgovinu i usluge Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija “Medimpex” d.o.o. za proizvodnju, vanjsku i unutrašnju trgovinu i usluge Sarajevo, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. aprila 2002. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-192/02 od 21. decembra 2000. godine i Općinskog suda I u Sarajevu, broj Ps-394/97 od 23. marta 2000.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. «Medimpex» d.o.o. za proizvodnju, vanjsku i unutrašnju trgovinu i usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju E. G., A. G. i M. G., advokati iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. aprila 2002. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-192/02 od 21. decembra 2000. godine i Općinskog suda I u Sarajevu, broj Ps-394/97 od 23. marta 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda u Sarajevu, Općinskog suda I u Sarajevu i Javne ustanove «Apoteke» Sarajevo zatraženo je, 26. septembra 2003. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovore su dostavili Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Javna ustanova "Apoteke" Sarajevo.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljeni odgovori su 24. februara 2004. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelant je 1. marta 1996. godine podnio tužbu protiv tuženog Javnog preduzeća «Apoteke» Sarajevo (u daljnjem tekstu: «Apoteke» Sarajevo) radi isplate duga u iznosu od 72.841.597 bivših jugoslavenskih dinara sa kamatom od 10% na godišnjem nivou, počevši od 29. februara 1996. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka. Zahtjev je temeljen na činjenici da je apelant, u periodu od početka 1992. godine do aprila 1992. godine, prodao i isporučio tuženom razne vrste robe u vrijednosti navedenog duga, te da je u više navrata bezuspješno pokušao na miran način naplatiti svoju tražbinu.

7. Presudom Višeg suda u Sarajevu, broj Ps-130/96 od 5. februara 1997. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-102/97 od 29. jula 1997. godine, tuženi «Apoteke» Sarajevo je obavezan da apelantu isplati iznos od 728,41 bivših bh. dinara (denominacija), sa kamatom od 10% na godišnjem nivou od 29. februara 1996. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka.

8. Apelant je, 31. decembra 1997. godine, podnio novu tužbu protiv tuženog «Apoteke» Sarajevo (ranije Javno preduzeće «Apoteke» Sarajevo) radi isplate iznosa od 1.063.747,24 KM sa 28% kamata počevši od dana tuženja do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka. U tužbi je naveo da navedeni iznos predstavlja obračunate zatezne kamate prema propisanim stopama do 29. februara 1996. godine, koje nije obuhvatio ranijom tužbom i za daljnji period prema zakonskim stopama, umanjene za 10%, koliko je dosuđeno presudom Višeg suda u Sarajevu, broj Ps-130/96 od 5. februara 1997. godine. U toku postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 850.269,99 KM sa kamatama prema članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 18/96) počevši od 1. januara 1998. godine do isplate, kao i troškove postupka.

9. Presudom Općinskog suda I Sarajevo, broj Ps-394/97 od 23. marta 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-192/00 od 21. decembra 2000. godine, tuženi «Apoteke» Sarajevo je obavezan da tužitelju/apelantu isplati iznos od 38,25 KM sa kamatama prema članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 1. januara 1998. godine do isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen, a tužitelj obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.

10. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. aprila 2002. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-12/00 od 21. decembra 2000. godine.

11. Sudovi su, prihvatajući prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, zaključili, na osnovu čl. 372. i 373. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBIH», br. 2/92 i 13/93 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03) da se zatezne kamate, koje dospijevaju svakog dana kašnjenja, smatraju povremenim sporednim potraživanjima, koja zastarijevaju za 3 godine, a ne za 5 godina, dakle, neovisno od roka u kojem zastarijeva glavno potraživanje. To, dalje, znači da je u konkretnom slučaju, pošto se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na naplatu kamata, tuženi kasnio sa plaćanjem duga u periodu od 6. februara do 12. maja 1992. godine. Kako je tužba podnesena 31. decembra 1997. godine, zastarjela su potraživanja kamata do 31. decembra 1994. godine, dok nisu zastarjela potraživanja kamata počevši od 1. januara 1995. do 31. decembra 1997. godine. Ona iznose 38,25 KM.

IV. Relevantni propisi

12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBIH», br. 2/92 i 13/93 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03) relevantne odredbe glase:

«Član 279.

Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata, samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.

Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Član 369.

Kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.

Član 372.

Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

[...] Član 373.

Samo pravo iz kojega proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja.

Kada zastari pravo iz kojega proističu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije zastare.

[...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o povremenim davanjima iz člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, koja dospijevaju godišnje i u kraćim vremenskim razmacima i zastarijevaju za tri godine, iako se kamate zajedno sa glavnim potraživanjem uvijek smatraju kao jedan dug i dospijevaju kad i glavno potraživanje i tek nakon izmirenja glavnog potraživanja, ukoliko nije plaćena zatezna kamata, ona se osamostaljuje i može se pokrenuti postupak radi njene naplate. Apelant dodaje da su sudovi zanemarili i činjenicu da je, s obzirom na jedinstvenost potraživanja, više puta došlo do prekida zastarijevanja: prvi put, dužnikovim priznanjem tražbine prema zapisniku o usklađivanju međusobnih obaveza i potraživanja od 17. decembra 1994. godine, drugi put, kada je apelant podnio tužbu Višem sudu u Sarajevu 1. marta 1996. godine i, konačno, treći put, kada mu je dužnik isplatio dosuđeni iznos sa 10% kamata. Predlaže da Ustavni sud osporene presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u odgovoru na apelaciju, navodi da ostaje kod pravne argumentacije date u osporenoj odluci.

15.«Apoteke» Sarajevo, koje je zastupao punomoćnik G. V., advokat iz Sarajeva, u odgovoru na apelaciju navode da je sudski postupak proveden prema svim pravilima procedure i uz pravilnu primjenu materijalnog zakona, a apelant ne navodi bilo kakve činjenice u prilog tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravičnu javnu raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom. U pogledu apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo na imovinu, ističe se da nije mogao biti lišen imovine koju i nema u svom posjedu, te je prema tome apelacija prima facie neosnovana.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) Nadležnost ratione temporis

17. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine i članu 16. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud treba, prije svega, ispitati do kojeg stepena je Ustavni sud nadležan ratione temporis da bi razmatrao ovaj predmet, s obzirom da su neka od navedenih kamatnih potraživanja nastupila prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu (14. decembar 1995. godine).

18. Ustavni sud ističe da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje da li su događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine povrijedili ljudska prava. Zbog toga se Ustav Bosne i Hercegovine ne može primjenjivati retroaktivno. Međutim, dokazi koji se odnose na ovakve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događaja koji su se desili nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Pored toga, ako neki podnosilac zahtjeva navede kontinuiranu povredu prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet može biti u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis. Prema tome, Ustavni sud je nadležan ratione temporis da ispita navedene povrede ljudskih prava ako su se pojavile ili nastavile nakon 14. decembra 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 10/01). U tom smislu, Ustavni sud, također, može uzeti u obzir, kao pozadinu, događaje koji su se desili prije navedenog datuma. (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 22/98).

19. U predmetnom slučaju se sporna potraživanja odnose i na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ipak, apelant smatra da i u trenutku podnošenja tužbe, a to je nakon 14. decembra 1994. godine, ima pravo na spornu kamatu. To, dalje, znači da apelant smatra da je njegova pravna pozicija zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine. Konačno, kompletan sudski postupak je pokrenut i vođen nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Konačna presuda Vrhovnog suda Republike Srpske je donesena nakon 14. decembra 1995. godine. Ove sudske presude su stvorile opravdana očekivanja da će apelantu biti izvršena isplata. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.

b) Nadležnost ratione materiae

20. U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud smatra da obračunata kamatna stopa može, pod određenim okolnostima, narušavati pravo na imovinu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 4/99 od 18. augusta 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 16/01). Prema tome, pravo na kamatu se može smatrati građanskim pravom u smislu Evropske konvencije.

c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok

21. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

22. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-212/01 od 4. aprila 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih i adekvatnih pravnih lijekova mogućih po zakonima entiteta. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2002. godine, a apelaciju je podnio 2. augusta 2002. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 15. stav

3. Poslovnika Ustavnog suda.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

27. Ustavni sud ponavlja da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na građanska prava apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

29. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

30. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi da se donese sudska odluka u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 24/02).

31. Ustavni sud uočava da je objema stranama u postupku pred sudovima data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, zastupnik apelanta je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskog vještaka. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Osim toga, apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu metodu donošenja osporene presude, za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak.

32. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta u pogledu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-88/03 (“Medimpex” d.o.o. za proizvodnju… | Sudska praksa | Aktio