Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-7/03 (G.M.)
Odluka donesena 23. 04. 2004.
- Nije dopunjena/precizirana apelacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Predmeti (1)
U-7/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broju U-7/03, rješavajući po apelaciji G. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 13, člana 19. st. 1. i 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj U 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr. potpredsjednik,
Tudor Pantiru, potpredsjednik,
Miodrag Simović, prof. dr. potpredsjednik,
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof. sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija,na sjednici održanoj 23. aprila 20004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-355/99 od 5. septembra 2000. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-111-99 od 11. maja 1999. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Banja Luka, broj 08-476-568-153/96 od 13. novembra 1996. godine, jer je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju.
OBRAZLOŽENJE
1. G. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, zastupan po punomoćniku M. J., advokatu iz Banja Luke, podnio je 6. decembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-355/99 od 5. septembra 2000. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, broj 05-050-01-111-99 od 11. maja 1999. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Banja Luka, broj 08-476-568-153/96 od 13. novembra 1996. godine. Ustavni sud je svojim dopisom od 5. marta 2004. godine u skladu sa članom 19. Poslovnika Ustavnog suda od punomoćnika apelanta tražio preciziranje apelacije. Po tom traženju, punomoćnik apelanta je Ustavnom sudu dostavio odgovor 23. marta 2004. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Banja Luka, broj 08-476-568-153/96 od 13. novembra 1996. godine, utvrđeno je da apelant bespravno koristi stan u Banjoj Luci, u Ulici Ravnogorska broj 23/IV, te mu se nalaže da iz navedenog stana iseli u roku od tri dana i da ga preda navedenom organu pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica koje je po toj žalbi donio rješenje, broj 05-050-01-111-99 od 11. maja 1999. godine i njime odbio žalbu kao neosnovanu.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu i pokrenuo upravni spor. Po toj tužbi Vrhovni sud donio je presudu, broj U-355/99 od 5. septembra 2000. godine, kojom je odbio tužbu kao neosnovanu.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 13. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 13. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
13. podnosilac zahtjeva/apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira zahtjev/apelaciju;».
6. Dopisom od 5. marta 2004. godine, Ustavni sud je zatražio od punomoćnika apelanta da precizira apelaciju i konkretno navede za koje povrede Ustava Bosne i Hercegovine smatra da su povrijeđene osporenim odlukama, te da dostavi dokaze koji će potkrijepiti takve tvrdnje. Punomoćnik apelanta je 23. marta 2004. godine dostavio odgovor Ustavnom sudu u kojem nije postupio po traženju Ustavnog suda. U svom odgovoru punomoćnik apelanta ponavlja uopštene navode iz apelacije, ne navodeći koja prava apelanta iz Ustava Bosne i Hercegovine smatra da su povrijeđena, niti je u bilo kojem smislu dostavio dokaze na kojima se zasniva apelacija od 6. decembra 2000. godine.
7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 13. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić