Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-20/03 (M.Č.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-20/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17.marta 2004. godine, u predmetu broj U-20/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Č., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvl-77/01 od 29. oktobra
2001. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-5/01 od 30. marta 2001. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-133/99 od 6. oktobra 2000. godine, i, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Č. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa S. T., advokat iz Banja Luke, podnio je 20. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-133/99 od 6. oktobra 2000. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-5/01 od 30. marta 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvl-77/01 od 29. oktobra 2001. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju, broj K-133/99 od 6. oktobra 2000. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 226. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U obrazloženju presude se navodi da je apelant, kao policajac Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja Trebinje, u namjeri pribavljanja imovinske koristi, u dva navrata od fizičkih osoba uzeo novac, a da pri tome nije utvrdio postojanje saobraćajnih prekršaja niti je to evidentirao u patrolnom nalogu, a novac je zadržao za sebe.
3. Na prvostepenu presudu Osnovnog suda u Trebinju od 6. oktobra 2000. godine, apelant je podnio žalbu Okružnom sudu u Trebinju, koji je presudom, broj Kž-5/01 od 30. marta 2001. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio presudu prevostepenog suda.
4. Apelant je podnio zahtjev za vandredno ublažavanje kazne izrečene u krivičnom postupku. Vrhovni sud Republike Srpske je donio rješenje, broj Kvl-77/01 od 29. oktobra 2001. godine, kojim je usvojio zahtjev. Vrhovni sud je kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci preinačio u uslovnu kaznu zatvora. Vrhovni sud je odluku o ublažavanju kazne donio na osnovu navoda apelanta o teškoj porodičnoj situaciji.
5. Apelant je 19. decembra 2001. godine podnio Osnovnom sudu u Trebinju zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. Apelant je svoj zahtjev utemeljio, između ostalog, na tvrdnji da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda, kojima je on osuđen na kaznu zatvora, zasnovane na lažnim svjedočenjima nekoliko svjedoka. Osnovni sud u Trebinju je 21. januara 2002. godine donio rješenje, broj Kv-6/02, kojim je odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka. Apelant je izjavio žalbu na rješenje od 21. januara 2002. godine. Okružni sud u Trebinju je 27. februara 2002. godine, rješavajući po žalbi apelanta, donijelo rješenje broj Kž-18/02 kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
7. Prema stavu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02), pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
8. U vezi s tim, Ustavni sud treba ustanoviti koji je posljednji pravni lijek u apelantovom slučaju bio efikasan i adekvatan, odnosno koja je konačna odluka u konkretnom slučaju u smislu «utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» apelanta, kako se to zahtijeva u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Sud primjećuje da je posljednji redovni pravni lijek bila žalba na presudu Osnovnog suda u Trebinju od 6. oktobra 2000. godine. Shodno tome, posljednja odluka u redovnom postupku je bila presuda Okružnog suda u Trebinju od 30. marta 2001. godine. Apelant je zatim iskoristio dva vandredna pravna lijeka protiv i to: zahtjev za vanredno ublažavanje kazne i zahtjev za ponavljanje postupka.
9. U pogledu zahtjeva za vanredno ublažavanje kazne, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da «postupak u kome se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res iudicata» (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za vandredno ublažavanje kazne u apelantovom slučaju dakle ne može smatrati efikasnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 6. Evropske konvencije.
10. U pogledu zahtjeva za ponavljanje postupka, Ustavni sud podsjeća da se prema sudskoj praksi organa Evropske konvencije ni zahtjev za ponavljanje postupka ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom, osim ukoliko se on nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). U apelantovom slučaju je zahtjev za ponavljanje postupka rješenjem odbačen, a zatim je i žalba apelanta na to rješenje odbijena kao neosnovana. Shodno tome, zahtjev za ponavljanje postupka u apelantovom slučaju se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom te početak računanja roka od 60 dana, kako je to propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, počinje teći od dana uručenja posljednje odluke koja je meritorno razmatrala apelantova prava i obaveze.
11. Ustavni sud zaključuje da je zadnji efektivan pravni lijek bila žalba na presudu Osnovnog suda u Trebinju od 6. oktobra 2000. godine. Konačna odluka je, dakle, presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž -5/01 od 30. marta 2001. godine.
12. Kako je apelantu 18. juna 2001. godine uručena presuda Okružnog suda u Trebinju od 30. marta 2001. godine, a apelacija u Ustavnom sudu primljena 20. decembra 2001. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić