Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-29/03 (F.J.)
Odluka donesena 19. 04. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-29/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 19. aprila 2004. godine, u predmetu broj U-29/03 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. J., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj Gž-9/01 od 12. februara 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. F. J. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Goražda, koju zastupa P. Z., advokat iz Goražda, podnijela je, 12. aprila 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-9/01 od 12. februara 2001. godine. Apelantica je u istom predmetu, 22. jula 2002. godine, podnijela istu apelaciju koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP-143/02.
2. Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije U-29/03 i AP-143/02 odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem U-29/03.
3. U svom pismu, od 10. oktobra 2003. godine, Ustavni sud je tražio od zastupnika apelantice pojašnjenje u vezi sa imenom apelantice, jer se u apelaciji U-29/03 navodi ime S. J., a u apelaciji AP-143/02 F. J. U odgovoru koji je Ustavni sud primio, 9. januara 2004. godine, punomoćnik apelantice navodi da je u prvoj apelaciji koja se vodi pod brojem U-29/03, prethodni punomoćnik apelantice greškom naveo ime apelantičinog oca, a u stvari se radi o F. J.
4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
5. Apelantica je, nakon razvoda od svog supruga A. J. (u daljnjem tekstu: bivši suprug), pokrenula pred Općinskim sudom u Goraždu (u daljnjem tekstu Općinski sud), vanparnični postupak za određivanje nosioca stanarskog prava na stanu koji je ona dobila na korištenje od Zavoda za zdravstvenu zaštitu Goražde.
6. Općinski sud je, 4. augusta 2000. godine, donio rješenje, broj R-158/99, kojim je za nosioca stanarskog prava na spornom stanu odredio apelanticu. U postupku po žalbi apelantičinog bivšeg supruga, Kantonalni sud je, 12. februara 2001. godine, donio rješenje kojim je preinačio rješenje Općinskog suda, tako da je za nosioca stanarskog prava na spornom stanu određen bivši suprug apelantice.
7. Apelantica je protiv rješenja Kantonalnog suda, od 12. februara 2001. godine, uložila Federalnom tužilaštvu inicijativu za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Federalno tužilaštvo je svojim pismom, od 29. marta 2001. godine, broj GT-100/01, obavijestilo apelanticu da nije našlo zakonskog osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
8. Apelantica navodi da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno osnovno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeno pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine – pravo na slobodan povratak u svoj dom. Apelantica navodi i to da je povrijeđeno njeno pravo na «efektivan pravni lijek» iz člana 13. Evropske konvencije i to zbog nedosljednosti odredaba Zakona o parničnom postupku kojima je uskraćeno njeno pravo na reviziju
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
10. Prema stavu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02), pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
11. Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena po žalbi apelantičinog supruga na presudu Općinskog suda od 4. augusta 2000. godine. Apelantica nije podnijela žalbu na tu presudu Općinskog suda jer je sud odlučio u njenu korist. Apelantica je, zatim, uložila inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv osporene odluke Kantonalnog suda. S obzirom da se ovaj pravni lijek podnosi u formi inicijative, a da je u diskreciji nadležnog tužioca da odluči da li će uložiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, taj pravni lijek se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
12. Ustavni sud, međutim, primjećuje da je apelantica propustila da iskoristi zakonsku mogućnost ulaganja revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda, u skladu sa članom 26. Zakona o vanparničnom postupku. Takva revizija bi se, ukoliko ne bi bila odbačena iz formalnih razloga, mogla smatrati efektivnim pravnim lijekom, pa bi tako apelantica ishodila konačnu odluku koju bi, ukoliko ne bi tom odlukom bila zadovoljna, mogla pobijati apelacijom pred Ustavnim sudom. Dakle, apelantica je mogla uložiti reviziju ali to nije učinila, pa shodno tome za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić