Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-531/04 (Una banka d.d. Bihać)

Odluka donesena 27. 05. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Devizna štednja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-531/04

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 531/04, rješavajući apelaciju Una banke d.d. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Una banke d.d. Bihać, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Una banke d.d. Bihać, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Una banka d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnijela je, 21. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-19/97 od 9. aprila 1997. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, 23. jula 2004. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je, 28. februara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud je, 15. marta 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 18. marta 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od E. i M. K., učesnika u postupku, zatraženo je, 28. februara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

6. E. i M. K. su, 11. marta 2005. godine, dostavili odgovor na apelaciju.

7. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku su, 14. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

9. Osnovni sud u Bihaću (sada Općinski sud) je Presudom broj P-289/92 od 3.

decembra 1993. godine obavezao Privrednu banku Sarajevo - Glavnu filijalu Bihać, da E. i M. K., kao tužiteljima, isplati određene novčane iznose na ime njihove devizne štednje kod te banke. Taj sud je Rješenjem broj P-289/92 od 1. oktobra 1996. godine odbacio kao nedozvoljenu žalbu Privredne banke d.d. Bihać (sada apelanta, jer je u međuvremenu Privredna banka d.d. Bihać promijenila naziv u Una banka d.d. Bihać) protiv presude tog suda od 3. decembra 1993. godine. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da Privredna banka d.d. Bihać nije lice ovlašteno za podnošenje žalbe jer nije stranka u postupku.

10. Općinski sud je Rješenjem broj I-19/97 od 9. aprila 1997. godine odredio izvršenje presude tog suda od 3. decembra 1993. godine u odnosu na apelanta, kao pravnog slijednika Privredne banke d.d. Sarajevo – Glavna filijala Bihać. Apelant je podnio prigovor na to rješenje, u kojem je naveo da je u postupku donošenja presude Općinskog suda, od 3. decembra 1993. godine, trebalo primijeniti član 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Zakon o tražbinama građana), jer su u skladu sa tim članom E. i M. K. stekli potraživanje od Federacije BiH.

11. Općinski sud je Rješenjem broj I-19/97 od 12. januara 1998. godine uputio apelanta da pokrene parnicu kod tog suda zbog proglašenja izvršenja određenog rješenjem tog suda od 9. aprila 1997. godine nedopuštenim. Taj je sud utvrdio da je među strankama sporna činjenica koja se odnosi na potraživanje, s obzirom da se dužnik poziva na član 3. Zakona o tražbinama građana. Prema mišljenju tog suda, apelant nastoji dokazati da je to potraživanje od apelanta prestalo.

12. Općinski sud je, u parničnom postupku po apelantovoj tužbi, Presudom broj P-70/99 od 2. juna 1999. godine, proglasio nedopuštenim izvršenje u predmetu tog suda broj I-19/97 od 9. aprila 1997. godine protiv E. i M. K. (u daljnjem tekstu: tuženi). U obrazloženju presude tog suda je navedeno da je, na temelju provedenih dokaza, kao prethodno pitanje utvrđeno da je, na temelju presude tog suda od 3. decembra 1993. godine, apelant aktivno legitimiran u tom postupku jer je pravni slijednik Privredne banke Sarajevo - Glavna filijala Bihać. Nadalje je, inter alia, navedeno da je, u skladu sa članom 3. Zakona o tražbinama građana, Federacija BiH preuzela obavezu isplate stare devizne štednje građanima, pa su tuženi po osnovu devizne štednje stekli potraživanje od Federacije BiH, što znači da takvo potraživanje od apelanta ne postoji i nije dopušteno izvršenje takvog potraživanja od apelanta. Tuženi su uložili žalbu na tu presudu Općinskog suda.

13. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-172/01 od 12. septembra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine, uvažio žalbu tuženih i preinačio presudu Općinskog suda od 2. juna 1999. godine, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je Općinski sud pogrešno primijenio član 3. Zakona o tražbinama građana, jer taj zakon ne oslobađa apelanta njegove obaveze prema tužiteljima koja proizlazi iz pravomoćne presude. U toj je presudi također navedeno da su odredbe Zakona o tražbinama građana koje je primijenio Općinski sud, odlukom Ustavnog suda Federacije BiH od 8. januara 2001. godine, proglašene neustavnim. Kantonalni sud je, dalje, zaključio da bi oslobađanje apelanta obaveze isplate duga tužiteljima predstavljalo povredu prava tuženih na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV. Relevantni propisi

14. Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 7/01, 31/01, 27/02, 57/03 i 44/04) „Član 3.

Osoba koja ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sa sjedištem na teritoriju Federacije iznad 100 DEM, a bila je državljanin Bosne i Hercegovine na dan 31. marta 1991. godine i ima prebivalište na teritoriju Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, stiče tražbine prema Federaciji sa stanjem štednje na dan 31. marta 1992. godine.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant je naveo da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je do povrede došlo jer su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da se član 3. Zakona o tražbinama građana nije mogao primijeniti u njihovom slučaju, jer ga taj zakon, po apelantovom mišljenju, oslobađa obaveze prema tuženima. Apelant je dalje naveo da su ti sudovi zasnovali svoje odluke na pogrešnoj primjeni materijalnog propisa propustivši da utvrde da apelant nema pasivnu legitimaciju u postupku izvršenja presude Općinskog suda od 3. decembra 1993. godine, te da stoga predmetno izvršenje nije dopušteno. Apelant je, također, naveo i da je osporenom presudom povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer su u neravnopravan položaj, u odnosu na tužene, dovedeni svi ostali imaoci stare devizne štednje.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje pri pravnom stanovištu izraženom u svojoj presudi i predlaže da se predmetna apelacija odbije.

17. Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da su odluke tog suda zakonite i da se nije radilo o povredi apelantovih ustavnih prava.

18. Tuženi su, u odgovoru na apelaciju, naveli da su apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava potpuno neutemeljeni.

VI. Dopustivost

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije».

20. Apelant je u apelaciji naveo da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer su obavezivanjem apelanta da tuženima isplati „staru deviznu štednju“ u neravnopravan položaj dovedeni svi ostali imaoci „stare devizne štednje“ u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svim licima u Bosni i Hercegovini je osigurano uživanje prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Dakle, na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine se može pozvati lice koje je diskriminirano u uživanju navedenih prava. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o diskriminaciji se ne odnose na apelanta, nego na druga lica. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, nedopustiva u smislu člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. U odnosu na ostali dio apelacije, Ustavni sud je utvrdio da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj Rev-90/02 od 13. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je, radi dostave stranama u postupku, primljena u Kantonalnom sudu 4. maja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda u odnosu na apelantove navode u vezi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u navedenom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

24. Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

25. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept “imovine” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i u tom smislu mogu predstavljati „posjed“ u smislu navedene odredbe (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Gasus Dosier-und Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23 februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53).

26. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

27. U konkretnom slučaju je potrebno, najprije, utvrditi tiče li se predmetna apelacija apelantovog prava na imovinu. Apelant je naveo da ne raspolaže novčanim sredstvima stare devizne štednje, jer je osnovan 1992. godine, te da posluje pod mjerama privremene uprave i da može vršiti ograničene isplate prema raspoloživim sredstvima. Također je naveo i da su na temelju pravosnažne presude Kantonalnog suda tuženi podnijeli prijedlog za izvršenje i to pljenidbom deviznih novčanih sredstava sa apelantovog žiro-računa. Strane u postupku nisu osporile ove apelantove navode. Apelant, kao pravno lice koje se bavi finansijskim poslovanjem, ima poseban ekonomski interes raspolaganja, odnosno „manipuliranja“ novčanim sredstvima sa svog žiro-računa, pa s tim u vezi Ustavni sud smatra da je taj ekonomski interes takvog karaktera da predstavlja „imovinu“ koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Apelant se nije u svojoj apelaciji pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmotriti u svjetlu navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog zakona, odnosno utvrdit će jesu li primjenom zakona redovni sudovi povrijedili apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Ustavni sud je utvrdio da je apelantova obaveza isplate devizne štednje tuženima utvrđena pravosnažnom presudom Općinskog suda od 3. decembra 1993. godine. Iako je Općinski sud u parničnom postupku za proglašenje izvršenja te presude nedopuštenim usvojio apelantov tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je, u žalbenom postupku, taj zahtjev odbio. Vrhovni sud je u postupku revizije tu presudu potvrdio. Apelant je naveo da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer su ti sudovi pogrešno zaključili da se u njihovom slučaju ne može primijeniti član 3. Zakona o utvrđivanju tražbina građana. Član 3. tog zakona, koji je donesen 1997. godine, regulira pitanje „stare devizne štednje“ tako da „osoba koja ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sa sjedištem na teritoriju Federacije iznad 100 DEM, bila je državljanin Bosne i Hercegovine na dan 31. marta 1991. godine i ima prebivalište na teritoriju Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, stiče tražbine prema Federaciji sa stanjem štednje na dan 31. marta 1992. godine.“

30. Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da činjenica da je taj zakon donesen nakon presude kojom je apelant pravosnažno obavezan na isplatu devizne štednje tuženima ne može predstavljati osnovu da na temelju tog zakona prestane apelantova obaveza. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pravilno zaključili da član 3. Zakona o utvrđivanju tražbina građana ne oslobađa apelanta obaveze prema tuženima koja je utvrđena pravosnažnom presudom Općinskog suda. Ta presuda predstavlja izvršni naslov prema kojem se provodi izvršenje. Svako drukčije tumačenje predstavljalo bi povredu principa pravne sigurnosti koji podrazumijeva da se pravosnažne presude sudova moraju izvršavati.

31. U odnosu na apelantove navode o prigovoru pasivne legitimacije, s obzirom da apelant prigovor nije istakao u postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje tih apelantovih navoda.

32. Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su redovni sudovi pravilno utvrdili da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen član 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana, jer je apelant na isplatu „stare devizne štednje tuženima“ obavezan pravosnažnom sudskom presudom od 3. decembra 1993. godine.

34. Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-531/04 (Una banka d.d. Bihać) | Sudska praksa | Aktio