Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-157/03 (“Kemokop” d.o.o. Dugo Selo, S. i M. L.)
Odluka donesena 30. 11. 2004.
- Zloupotreba prava na podnošenje apelacije
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-157/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
30. 11. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj U-157/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Kemokop” d.o.o. Dugo Selo, S. i M. L., podnesena protiv rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Republičke uprave Carina Banja Luka, 02/1-2 broj P /II-134/03 od 25. juna 2003. godine, zbog zloupotrebe prava na podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. «Kemokop» d.o.o. Dugo Selo, S. i M. L., iz Dugog Sela (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju G. i Z. B., advokati iz Banja Luke, podnijeli su, 7. jula 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Republičke Uprave carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava carina) 02/1-2 Broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine.
2. Rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Banja Luka, broj P-1142/98 od 27. novembra 1998. godine, apelanti su oglašeni odgovornim i kažnjeni za carinske prekršaje iz člana 188. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona, protiv kojeg su blagovremeno uložili žalbu, koja je odbijena kao neosnovana, rješenjem Republičke uprave carina broj P/II-12/99 od 20. maja 1999. godine. Protiv ovog rješenja apelanti su podnijeli zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu Republike srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je presudom, broj Pvl-16/99 od 4. marta 2000. godine, zahtjev uvažio, ukinuo nižestepena rješenja i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
3. Nakon sprovedenog postupka, shodno uputama Vrhovnog suda, Komisija za carinske prekršaje Carinarnice Banja Luka rješenjem, broj P-483-50/02 od 14. aprila 2003. godine, apelante je oglasila odgovornim zbog carinskog prekršaje iz člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona (koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj učinjen) a, čija su obilježja istovjetna obilježjima prekršaja iz člana 5. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskim prekršajima (koji je u međuvremenu stupio na snagu) i primjenom člana 32. Zakona o prekršajima Republike Srpske za učinjene prekršaje u sticaju, izrekao im jedinstvene novčane kazne i to: pravnom licu u iznosu od 19.451 KM, odgovornom licu u iznosu od 10.000 KM i vozaču u pravnom licu u iznosu od 19.451 KM.
4. Protiv rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Banja Luka, broj P-483-
50/02 od 14. aprila 2003. godine, apelanti su uložili žalbu Upravi carina, koja je odlučujući o žalbi apelanata donijela rješenje, broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine, kojim je žalba apelanata odbijena kao neosnovana.
5. Apelanti pobijaju rješenje Uprave carina navodeći da je pobijanim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da su u prvom i drugom stepenu o njihovom pravu odlučivali upravni organi, a ne sudovi, te da im je bilo uskraćeno pravo pristupa sudu pune jurisdikcije. Tvrde, da su im po žalbi upravni organi izrekli strožije novčane kazne od ranije izrečenih za iste prekršaje, čime je grubo povrijedjeno i načelo reformatio in peius.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
9. Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
10. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
11. Ustavni sud primjećuje da su apelanti Ustavnom sudu podnijeli apelaciju protiv rješenja Uprave carina 02/1-2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine.
12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova predviđa da apelant uloži sve raspoložive pravne lijekove do donošenja konačne sudske odluke u predmetu. «Konačna odluka» se odnosi na posljednji korišteni pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Dakle, apelant je odgovoran za pokretanje onog pravnog postupka koji nudi djelotvorne pravne lijekove, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.
13. Zakon o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 12/94, 16/95, 21/95 i 40/98) predviđa (čl. 253. i 254.) uvjete pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu. Prema članu 253. navedenog zakona, ovaj vanredni pravni lijek može se koristiti protiv drugostepenog rješenja, ako je izrečena kazna zatvora, zaštitna mjera zabrane vršenja samostalne djelatnosti, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom vozaču motornog vozila po zanimanju, te zaštitne mjere oduzimanja predmeta ili mjere oduzimanja imovinske koristi, ako vrijednost predmeta ili oduzete koristi prelazi iznos od 500 KM.
14. Prema navedenom, jasno je da slučaj apelanata ne spada unutar propisanih zakonskih uvjeta za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu. S tim u vezi, jedno od pitanja koje se pojavljuje u ovom predmetu, je da li su uvjeti pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu, koje predviđa član 253. Zakona o prekršajima Republike Srpske u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj U-19/00 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 27/01) koja je donesena po apelaciji u kojoj su apelanti, kao i u ovom predmetnom slučaju, između ostalih, bili isto pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu, odlučio da je navedenih zakonskih odredbi povrijedila pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u tom predmetu naložio Vrhovnom sudu da održi raspravu u skladu sa ovim pravima, da bi obezbijedio postupak saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na navedene restrikcije u zakonu.
16. U svjetlu navedene odluke broj U- 19/00, Ustavni sud smatra da su u ovom predmetu apelanti imali mogućnost da podnesu zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu, shodno garancijama koje predviđa član 6. stav 1. Evropske konvencije i stavu Ustavnog suda, sa kojim su bili upoznati, jer im je dostavljena navedene odluka Ustavnog suda, donesena povodom njihove apelacije.
17. Obzirom da apelanti nisu ni pokušali ulaganje zahtjeva za sudsku zaštitu, protiv rješenja Uprave carina, 02/1-2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine, Vrhovni sud nije imao prilike da odgovori na zahtjev za sudsku zaštitu.
18. Ustavni sud nalazi da su apelanti propustili da protiv rješenja Uprave carina, 02/1-2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine, ulože zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu iako su, prema dostavljenoj odluci Ustavnog suda U-19/00, imali saznanje da je to efektivan pravni lijek i da postoji obaveza Vrhovnog suda da o njemu odlučuje u skladu sa odlukom Ustavnog suda, bez obzira na odgovarajuće odredbe Zakona o prekršajima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanti u okolnostima ovog slučaja zloupotrijebili pravo na podnošenje apelacije.
19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić