Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu U-157/03 (Kemokop” d.o.o. Dugo Selo, S. i M. L.)

Odluka donesena 25. 02. 2005.

  • Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-157/03

Ocjena ustavnosti

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti

25. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 25. februara 2005. godine, u predmetu broj U-157/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

RJEŠENJE

Odbija se kao neosnovan zahtjev Kemokop” d.o.o. Dugo Selo, S. i M. L, za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-157/03 od 30. novembra 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Kemokop» d.o.o. Dugo S., S. i M. L. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Dugog Sela, podnijeli su, 21. januara 2005. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj U-157/03 od 30. novembra 2004. godine.

2. Ustavni sud je odlukom, broj U-157/03 od 30. novembra 2004. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata, podnesenu protiv rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Republičke Uprave carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava carina) 02/1-2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanata izjavljena na rješenje Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Banja Luka, broj P-483-50/02 od 14. aprila 2003. godine, jer su apelanti zloupotrijebili pravo na podnošenje apelacije.

3. Ustavni sud je u odluci, broj U-157/03 od 30. novembra 2004. godine, zaključio sljedeće: «12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova predviđa da apelant uloži sve raspoložive pravne lijekove do donošenja konačne sudske odluke u predmetu. «Konačna odluka» se odnosi na posljednji korišteni pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Dakle, apelant je odgovoran za pokretanje onog pravnog postupka koji nudi djelotvorne pravne lijekove, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.

13. Zakon o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 12/94, 16/95, 21/95 i 40/98) predviđa (čl. 253. i 254.) uvjete pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu. Prema članu 253. navedenog zakona, ovaj vanredni pravni lijek može se koristiti protiv drugostepenog rješenja, ako je izrečena kazna zatvora, zaštitna mjera zabrane vršenja samostalne djelatnosti, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom vozaču motornog vozila po zanimanju, te zaštitne mjere oduzimanja predmeta ili mjere oduzimanja imovinske koristi, ako vrijednost predmeta ili oduzete koristi prelazi iznos od 500 KM.

14. Prema navedenom, jasno je da slučaj apelanata ne spada unutar propisanih zakonskih uvjeta za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu. S tim u vezi, jedno od pitanja koje se pojavljuje u ovom predmetu, je da li su uvjeti pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu, koje predviđa član 253. Zakona o prekršajima Republike Srpske u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj U-19/00 («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 27/01) koja je donesena po apelaciji u kojoj su apelanti, kao i u ovom predmetnom slučaju, između ostalih, bili isto pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu, odlučio da je navedenih zakonskih odredbi povrijedila pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u tom predmetu naložio Vrhovnom sudu da održi raspravu u skladu sa ovim pravima, da bi obezbijedio postupak saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na navedene restrikcije u zakonu.

16. U svjetlu navedene odluke broj U- 19/00, Ustavni sud smatra da su u ovom predmetu apelanti imali mogućnost da podnesu zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu, shodno garancijama koje predviđa član 6. stav 1. Evropske konvencije i stavu Ustavnog suda, sa kojim su bili upoznati, jer im je dostavljena navedene odluka Ustavnog suda, donesena povodom njihove apelacije.

17. Obzirom da apelanti nisu ni pokušali ulaganje zahtjeva za sudsku zaštitu, protiv rješenja Uprave carina, 02/1-2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine, Vrhovni sud nije imao prilike da odgovori na zahtjev za sudsku zaštitu.

18. Ustavni sud nalazi da su apelanti propustili da protiv rješenja Uprave carina, 02/1-

2 broj P/II-134/03 od 25. juna 2003. godine, ulože zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu iako su, prema dostavljenoj odluci Ustavnog suda U-19/00, imali saznanje da je to efektivan pravni lijek i da postoji obaveza Vrhovnog suda da o njemu odlučuje u skladu sa odlukom Ustavnog suda, bez obzira na odgovarajuće odredbe Zakona o prekršajima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanti u okolnostima ovog slučaja zloupotrijebili pravo na podnošenje apelacije».

4. U zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda, apelanti traže da Ustavni sud preispita svoju odluku, broj U-157/03 od 30. novembra 2004. godine, jer u konkretnom slučaju nije primjenljivo stanovište iz odluke Ustavnog suda, broj U-19/00, na koje se Ustavni sud pozvao. Činjenično i pravno stanje u tom slučaju nije identičano i primjenjivo na konkretan slučaj iz razloga što je u upravnom predmetu koji je prethodio odluci Ustavnog suda, broj U-

19/00, apelantu bila izrečena zaštitna mjera oduzimanja prevoznih sredstava čija je vrijednost veća od 500,00 KM. Dakle, zahtjev za sudsku zaštitu koji je podnio apelant u tom predmetu Vrhovnom sudu Republike Srpske je bio dopušten ex lege. Osim toga, u odluci, broj U-19/00, Ustavni sud nije zauzeo eksplicitno stanovište da je član 253. Zakona o prekršajima suprotan Ustavu Bosne i Hercegovine.

5. Podnosioci zahtjeva navode da je Vrhovni sud Republike Srpske i nakon odluke Ustavnog suda, broj U-19/00, nakon 5. maja 2001. godine, donosio odluke o odbacivanju zahtjeva za sudsku zaštitu ex lege u prekršajnim postupcima u kojima nije izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta ili kazna zatvora. Ističu da u konkretnom slučaju nisu zloupotrijebili pravo na apelaciju.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj U-157/03 od 30. novembra 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koje u relevantnom dijelu glase: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»

7. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranki, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.

8. S obzirom da je odluka, čije se preispitivanje traži, donesena 30. novembra 2004. godine, a zahtjev podnesen 21. januara 2005. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. st. 1. i 6. Poslovnika Ustavnog suda.

9. Ustavni sud ističe da prilikom razmatranja zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, Ustavni sud mora imati na umu da su, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja odluka Ustavnog suda, prema članu 71. Poslovnika Ustavnog suda, je izuzetan postupak i predmet strogog ispitivanja.

10. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su, prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice, na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje, mogle po prirodi imati odlučujući utjecaj, one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda za koje se traži preispitivanje. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može niti isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.

11. U pogledu razmatranja osnovanosti konkretnog zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatzra da iz sadržaja zahtjeva za preispitivanje, u odnosu na sadržaj apelacije od 30. juna 2004. godine, proizilazi da u zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda nije navedena ni jedna nova činjenica u odnosu na apelaciju, odnosno ni jedna nova činjenica koja bi po svojoj prirodi mogla odlučno uticati na drugačiji ishod konkretnog ustavnosudskog spora i koja, kada je odluka Ustavnog suda donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata apelantu.

12. Ustavni sud zaključuje da zahtjev za preispitivanje ne sadrži nikakve nove činjenice, informacije ili dokumente koji bi imali odlučujući utjecaj na osporenu odluku Ustavnog suda i ne predstavljaju osnov za preispitivanje navedene odluke.

13. Iz navedenih razloga, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, a polazeći od odredbi člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu U-157/03 (Kemokop”… | Sudska praksa | Aktio