Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-156/03 (D.M.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-156/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Ćazim Sadiković, Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj U-156//03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-149/02 od 9. decembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa S. Đ., advokat iz Doboja, podnio je 16. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-149/02 od 9. decembra 2002. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Doboju, broj K-6/02 od 10. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-93/02 od 22. jula 2002. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
3. Apelant je 29. augusta 2002. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-93/02 od 22. jula 2002. godine, koji je Okružni sud u Doboju rješenjem, broj Kzz-6/02 od 2. septembra 2002. godine, odbacio kao nedozvoljen. Vrhovni sud Republike Srpske je rješenjem, broj Kž-149/02 od 9. decembra 2002. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu na rješenje Okružnog suda u Doboju broj Kzz-6/02 od 2. septembra 2002. godine.
4. Apelant smatra da su mu odlukom suda o odbacivanju zahtjeva za vanredno preipitivanje pravosnažne sudske presude povrijeđena prava zaštićena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. stav 3. tačka b. i člana 14. st. 1. i 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
8. Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
9. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
10. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnh lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.) ne može se smatrati konačnom vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
11. U pogledu zahtjeva za vandredno preispitivanje pravosnažne presude, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravonažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude ne može smatrati efikasnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom zahtjevu.
12. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelant koristi neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava.
13. U predmetnom slučaju apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-93/02 od 22. jula 2002. godine. Ovaj zahtjev je odbačen rješenjem Okružnog suda u Doboju, broj Kzz-6/02 od 2. septembra 2002. godine, kao nedozvoljen. Postupajući po žalbi apelanta, Vrhovni sud Republike Srpske je rješenjem, broj Kž-
149/02 od 9. decembra 2002. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje, jer se nisu stekli zakonski uvjeti iz člana 425. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), prema kojem se ovaj pravni lijek ne može podnijeti protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske.
14. Uzimajući u obzir ove činjenice, Ustavni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi samo raspravljali o tome da li su ispunjeni uslovi za zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude, te se nisu upuštali u raspravljanje meritornog pitanja. Iz ovoga slijedi, a podsjećajući na obrazloženje iz tačke 10. ove odluke, da zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude predstavlja neefektivnan pravni lijek u konkretnom slučaju. Shodno tome, u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude, koji se negativno okončao za apelanta, Ustavni sud, u principu, ne garantuje ustavnu zaštitu.
15. U ovom slučaju, zadnji efektivan pravni lijek je bila žalba Vrhovnom sudu, povodom koje je donijeta presuda, broj Kž-93/02 od 22. jula 2002. godine. Ova presuda je apelantu uručena prije 29. augusta 2002. godine, jer je apelant tog dana podnio Okružnom sudu u Doboju zahtjev za njeno vanredno preispitivanje. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 16. februara 2003. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da se žali u roku za podnošenje apelacije predviđenim Poslovnikom Ustavnog suda na konačnu presudu protiv njegove optužnice. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić