Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu U-136/03 (M.K.)
Odluka donesena 25. 02. 2005.
- Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-136/03
Ocjena ustavnosti
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti
25. 02. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 25. februara 2005. godine, u predmetu broj U-136/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
RJEŠENJE
Odbija se kao neosnovan zahtjev M. K., za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-136/03 od 19. marta 2004. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je, 18. novembra 2004. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj U-136/03 od 19. marta 2004. godine.
2. Ustavni sud podsjeća da je apelant podnio apelaciju, kojom je osporavao presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-387/01 od 28. septembra 2001. godine i presudu Općinskog suda u Bihaću, broj P-151/97 od 1. decembra 2000. godine, smatrajući da su osporene presude nezakonite i da krše Ustav Bosne i Hercegovine. Predmet postupka jeste poništenje darovnog ugovora i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Ustavni sud je donio odluku, broj U-
136/03 od 19. marta 2004. godine, kojom je odbacio apelaciju zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
3. Ustavni sud je u odluci, broj U-136/03 od 19. marta 2004. godine, zaključio slijedeće: «7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
8. Ustavni sud ističe da revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek. U konkretnom slučaju, apelant je, kao posljednji pravni lijek, koristio žalbu na presudu Općinskog suda u Bihaću, upućenu na odlučivanje Kantonalnom sudu u Bihaću. Međutim, apelant nije koristio reviziju na presudu Kantonalnog suda u Bihaću, obzirom da je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosila 30.000,00 konvertibilnih maraka, po dopisu Općinskog suda u Bihaću od 7. marta 2002. godine. Naime, članom 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98 i 3/99) propisano je da revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000,00 konvertibilnih maraka. Dakle, u ovom slučaju je bilo moguće podnijeti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
4. U zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda, podnosilac zahtjeva navodi da je u konkretnom slučaju, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od 16. novembra 2004. godine, vrijednost predmetnog spora izražena u tadašnjim dinarima na dan 17. februara 1992. godine, iznosila manje od onoga koji je naveden u obavještenju koje je Ustavnom sudu dostavio Općinski sud u Bihaću, odnosno manje od 30.000,00 KM.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj U- 136/03 od 18. novembra 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koje glase: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»
6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle bitno uticati na ishod spora i koje, u vrijeme donošenja odluke, Ustavnom sudu nisu bile poznate i nisu razumno mogle biti poznate stranki, kao i da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.
7. Odluka Ustavnog suda, koja je predmet zahtjeva, donesena je 19. marta 2004. godine, a zahtjev za preispitivanje podnesen 18. novembra 2004. godine. Međutim, apelant u zahtjevu navodi kao novu činjenicu i dokaz, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 16. novembra 2004. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. st. 1. i 6. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka, prema članu 71. Poslovnika Ustavnog suda, je izuzetan postupak i mora biti predmet strogog ispitivanja.
9. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su, prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po (svojoj) prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje mogle po prirodi imati odlučujući utjecaj one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda za koje se traži preispitivanje. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može niti isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.
10. U pogledu razmatranja osnovanosti konkretnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja zahtjeva za preispitivanje proizilazi kako podnosilac zahtjeva smatra da je vrijednost predmetnog spora izražena u tadašnjim dinarima na dan 17. februara 1992. godine, iznosila manje od 30.000,00 KM. Takav stav podnosilac zahtjeva temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 16. novembra 2004. godine, po kojem vrijednost predmetnog spora iznosi 19.615,38 KM, a ne 30.000,00 KM, koji iznos je naveden kao visina predmeta spora u obavještenju Ustavnom sudu od strane Općinskog suda u Bihaću.
11. Uvidom u raspravni zapisnik od 1. decembra 2000. godine, Ustavni sud je utvrdio da je tužitelj u predmetnom sporu precizirao potraživanja u pogledu troškova postupka u odnosu na vrijednost predmeta spora u iznosu od 30.000,00 KM. Također, Općinski sud u Bihaću je prvostepenom presudom, broj P-151/97 od 1. decembra 2000. godine, dosudio tužitelju tako postavljene troškove postupka, na koji iznos se podnosilac zahtjeva u svojoj žalbi na navedenu presudu nije žalio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da zahtjev za preispitivanje ne sadrži nikakve nove činjenice (informacije ili dokumente) koji bi imali odlučujući utjecaj na odluku Ustavnog suda, broj U-136/03 od 19. marta 2004. godine, te ne predstavljaju osnov za preispitivanje navedene odluke.
12. Iz navedenih razloga, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, a polazeći od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio jednoglasno kao u dispozitivu ovog rješenja.
13. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić