Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-135/03 (Zemljoradnička zadruga “Ratar” Brka)
Odluka donesena 28. 05. 2004.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-135/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
28. 05. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, Tudor Pantiru i sudije prof. David Feldman, Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. maja 2004. godine, u predmetu broj U-135/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge “Ratar” Brka, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-218/01 od 12. oktobra 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brke, koju zastupa O. M., advokat iz Gornjeg Rahića - Brčko, podnijela je 10. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-218/01 od 12. oktobra 2001. godine.a)Činjenice vezane za postupak po tužbi apelanta za vraćanje posjeda spornih nekretnina
2. Apelant je zemljoradnička zadruga iz Brke, koja je bila posjednik i imala pravo korištenja zemljišta (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje se nalazi u Brki, koje je bilo u državnoj svojini. F. F. (u daljnjem tekstu: tuženi) je 1991. godine, svojevoljno i bez saglasnosti apelanta ušao u posjed dijela spornih nekretnina.
3. Apelant je, u cilju vraćanja u posjed spornih nekretnina, pred Općinskim sudom u Brčkom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), pokrenuo parnični postupak protiv tuženog tražeći predaju u posjed. Općinski sud je 20. maja 1998. godine, donio presudu, broj P-184/96 – I, kojom je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed sporne nekretnine. Tuženi je Kantonalnom sudu u Tuzli uložio žalbu na presudu od 20. maja 1998. godine. Kantonalni sud u Tuzli je 4. septembra 2000. godine, donio presudu kojom je žalbu tuženog odbio i potvrdio presudu Općinskog suda od 20. maja 1998. godine.
4. Apelant je Općinskom sudu 14. novembra 2000. godine, podnio prijedlog za dozvolu izvršenja presude tog suda od 20. maja 1998. godine. Općinski sud je 21. maja 2001.godine, donio rješenje, broj I-255/00, kojim je odredio izvršenje protiv tuženog kao izvršenika, na osnovu presude Općinskog suda od 20. maja 1998. godine.
5. Tuženi je uložio prigovor na rješenje o izvršenju Općinskog suda od 21. maja 2001. godine, u kojem je naveo da su sporne nekretnine u posjedu njegove majke koja je postala posjednik i vlasnik nekretnina na osnovu rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti u Republici Srpskoj od 3. marta 2000. godine, pa je stoga izvršna presuda izgubila na djelotvornosti.
6. Apelacioni sud je 12. oktobra 2001. godine donio rješenje, broj Gž-218/01, kojim je usvojio prigovor tuženog, obustavio izvršenje određeno rješenjem Općinskog suda od 21. maja 2001. godine i ukinuo sprovedene radnje. U rješenju Apelacionog suda se, inter alia, navodi da je presuda Općinskog suda od 21. maja 2001. godine izgubila na djelotvornosti jer su sporne nekretnine, koje su bile konfiskovane 1950. godine, u upravnom postupku, vraćene majci tuženog kao nasljedniku lica od kojeg su konfiskovane. b)Činjenice vezane za postupak vraćanja u vlasništvo spornih nekretnina majci tuženog
7. Sporne nekretnine su zaključkom tadašnjeg Sreskog suda u Brčkom, broj 122/49 od 8. marta 1950. godine predstavljale dio nekretnina koje su bile konfiskovane od njihovog vlasnika R. M.. Nasljednik R. M., njegova kćerka F. rođ. R. R., majka tuženog, je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Srpsko Sarajevo - Komisiji za vraćanje nepokretnosti Brčko (u daljenjm tekstu: Komisija) podnijela zahtjev za vraćanje konfiskovanih nepokretnosti u skladu sa Zakonom o vraćanju oduzetih nepokretnosti.
8. Komisija je, na osnovu člana 10. Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti, donijela rješenje, broj 13-472-172/00 od 3. marta 2000. godine, kojim je odlučila da se F. R. kao nasljedniku R. M. vrate konfiskovane nekretnine, među kojima i sporne nekretnine koje su bile predmet parničnog postupka po tužbi apelanta. U rješenju je navedeno da je korisnik spornih nekretnina, OPDP «Posavina» (čiji pravni sljednik je apelant) dužna, u roku od 15 dana, F. R. predati u posjed sporne nekretnine. Apelant je uložio žalbu na rješenje u kojoj je istakao da je pobijeno rješenje donio mjesno nenadležan organ jer se sporno zemljište nalazi u Federaciji Bosne i Hercegovine.
9. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove u Banja Luci, je donijela rješenje, broj 04-478-92/00 od 26. juna 2000. godine, kojim je odbila žalbu apelanta. Protiv ovog rješenja, koje je bilo konačno u upravnom postupku apelant nije pokrenuo upravni spor pa je tako rješenje Komisije od 3. marta 2000. godine postalo pravosnažno.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
11. Apelant navodi da je pobijanim rješenjem Apelacionog suda od 12. oktobra 2001. godine, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do povrede je, po mišljenju apelanta došlo, jer su rješenjem u izvršnom postupku ukinute presude Općinskog i Kantonalnog suda, što bi inače bila nadležnost suda u drugostepenom parničnom postupku, a ne u drugostepenom izvršnom postupku. Apelant dalje navodi, da je pobijano rješenje doneseno na osnovu člana 10. Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnost Republike Srpske, koji se nije mogao primjenjivati na području Federacije Bosne i Hercegovine, jer se sporne nekretnine nalaze u k.o. Brka na bivšem području Federacije Bosne i Hercegovine, a sličan zakon nije donesen u Brčko Distriktu.
12. Ispitujući da li se apelantova žalba može razmotriti u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li apelant ima pravo koje bi bilo obuhvaćeno zaštitom ovog člana.
13. Ustavni sud primjećuje da su u vezi sa spornim nekretninama vođena dva odvojena postupka, sudski spor po tužbi apelanta za povrat u posjed spornih nekretnina i upravni postupak koje je pokrenula majka tuženog za povrat vlasništva nad spornim nekretninama u skladu sa članom 10. Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/96). Apelacioni sud je obustavio izvršni postupk jer su u upravnom postupku sporne nekretnine vraćene ranijem vlasniku u vlasništvo. Rješenje o obustavi izvršenja je doneseno po prigovoru tuženog, u skladu sa članom 46. stav 1. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta», broj 8/00), koji predviđa da se može podnijeti prigovor protiv rješenja o izvršenju «ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka». Apelacioni sud je, nesporno, svoju odluku o obustavi postupka izvršenja utemeljio na valjanom pravnom osnovu - rješenju upravnog organa koje je postalo pravosnažno a u odnosu na koje apelant nije iscrpio sve raspoložive pravne lijekove.
14. Apelant je, dakle, izgubio pravo korištenja spornih nekretnina, rješenjem o vraćanju nekretnina ranijem vlasniku. Apelacioni sud u izvršnom postupku nije ukinuo presude nižih sudova, kako to navodi apelant, naime obustava postupka izvršenja je samo bila logičan pravni slijed događaja nakon vraćanja spornih nekretnina vlasniku, s obzirom da je apelantovo pravo korištenja spornih nekretnina tim rješenjem prestalo.
15. Ustavni sud zaključuje da, s obzirom da je pravo nad spornim nekretninama prešlo na drugo lice, apelant nema pravo koje bi obustavom izvršnog postupka moglo biti povrijeđeno u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je apelant argumente koje navodi u apelaciji, a koji se tiču navodnih nezakonitosti u postupku vraćanja spornih nekretnina ranijem vlasniku mogao iznijeti u tužbi za pokretanje upravnog spora što on nije učinio.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić