Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-763/04 (A.S.)

Odluka donesena 27. 05. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-763/04

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 05. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 763/04, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i član 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. S., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-398/04 od 22. juna 2004.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Z. H., advokat iz Visokog, podnio je, 30. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-398/04 od 22. juna 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Pravobranilaštva Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) je, 30. augusta 2004. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je, 28. oktobra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 6. aprila 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Pravobranilaštva su, 14. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelant je u tužbi podnesenoj Općinskom sudu, 23. oktobra 2000. godine, naveo da je vlasnik i posjednik nekretnina u selu Maurovićima, općina Visoko, te da je u neposrednoj blizini njegove kuće, na udaljenosti od 50 metara, 3. novembra 1994. godine došlo do eksplozije u magazinu koji je sastavni dio Aerodroma Visoko, što je imalo za posljedicu vidna oštećenja na njegovoj kući. Tužbom je tražio da mu Općina Visoko i Aerodrom Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) solidarno isplate naknadu za nastalu štetu u visini od 10.000 KM.

7. U odgovoru na tužbu punomoćnik tuženih je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da prvotužena nije pasivno legitimirana, jer je drugotužena strana izazvala eksploziju i kao pravno lice samostalno preduzima pravne radnje i odgovara za obaveze. S obzirom da je drugotužena imala status vojnog objekta od posebnog značaja, istaknut je također i nedostatak njezine pasivne legitimacije. Tuženi su, u odgovoru na tužbu, odmah istakli prigovor zastare, sa prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije.

8. Općinski sud je Presudom broj P-616/00 od 4. juna 2003. godine utvrdio da su tuženi dužni apelantu solidarno isplatiti naknadu štete u iznosu od 9.987,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, kao i naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.644,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-398/04 od 22. juna 2004. godine žalbu tužene Općine Visoko uvažio i prvostepenu presudu preinačio, odbivši tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Kantonalni sud je utvrdio da je od dana nastanka štete, 3. novembra 1994. godine, pa do dana podnošenja tužbe, 23. oktobra 2000. godine, protekao rok od pet godina, predviđen stavom 2. člana

376. Zakona o obligacionim odnosima, pa je apelantovo potraživanje zastarjelo. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi prvostepenog suda iz obrazloženja presude o tome da zastara nije nastupila jer je apelant, navodno, za obim štete i njezinu visinu, kao i njezin uzrok, saznao tek nakon izrade nalaza vještaka, s obzirom da je stavom 1. člana

376. Zakona o obligacionim odnosima, propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Kantonalni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju mora primijeniti stav 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kad je šteta nastala.

IV. Relevantni propisi

10. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) relevantne odredbe glase:

«Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...)

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 376.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. [...] Član 377.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim dijelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.[...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je nesporna činjenica da je njegova kuća pretrpjela oštećenja koja su direktno izazvana miniranjem i eksplozijom koju su prouzrokovali tuženi, a koju je vještak detaljno utvrdio. Prvostepeni sud je, navodi apelant, savjesno i temeljito utvrdio činjenično stanje i primijenio adekvatne pravne propise o naknadi štete. Apelant smatra da je stav 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima pogrešno primijenjen u konkretnom slučaju. On smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo i da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U prilog tome on navodi da se iz ugovora sa Rudarskim institutom, koji je zaključila Općina Visoko, vidi da su miniranja vršena 1996. i 1997. godine. Protiv odgovornih lica tuženih je podignuta optužnica, ali je krivični postupak obustavljen primjenom zakona o amnestiji. Kako je odgovornost za štetu uzrokovana krivičnim djelom apelant smatra da je rok zastare trebalo utvrđivati zavisno od zastare krivičnog djela, što u konkretnom slučaju znači rok od 10 godina od dana saznanja za štetu, a prema članu 377. Zakona o obligacionim odnosima.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi da je apelantu prestalo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze zbog toga što je naknadu štete u prvostepenom postupku tražio samo u odnosu na eksploziju koja se dogodila 3. novembra 1994. godine, a ne i na eksplozije koje su se desile 1996. i 1997. godine. Apelant ove kasnije eksplozije prvi put navodi u apelaciji i one uopće nisu bile istaknute ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku, pa kako su se tuženi još u odgovoru na tužbu pozvali na zastaru, tužbeni zahtjev je odbijen po osnovi odredbe stava 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, jer je protekao propisani rok od pet godina u kojem je apelant imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze.

13. U odgovoru na apelaciju, koji je dostavilo Pravobranilaštvo, navodi se da se štetni događaj desio 3. novembra 1994. godine, a tužba je podnijeta sudu 23. oktobra 2000. godine, pa je drugostepeni sud ispravno uvažio žalbu tužene Općine Visoko, smatrajući da je prošao zastarni rok od kojeg je bilo moguće tražiti naknadu štete. Pozivanje na rok zastare od 10 godina za štetu iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima je paušalno, jer se taj rok odnosi na odgovorna lica tuženih kao navodne počinioce krivičnog dijela, protiv kojih nije ni podnesen tužbeni zahtjev za naknadu štete, a koja su inače amnestijom oslobođena krivične odgovornosti. Pošto nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, Pravobranilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-398/04 od 22. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 10. jula 2004. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 30. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

19. Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita», u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

20. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na tužbeni zahtjev za naknadu štete nastale eksplozijom koju je navodno izazvali tuženi. Pošto se radi o utvrđivanju prava na imovinu, slijedi da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u ovom predmetu.

21. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li osporavanje apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, koje je dovelo do lišavanja apelanta imovine na način kako je to rezultiralo osporenom presudom Kantonalnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

22. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Kantonalni sud osporenom presudom povrijedio njegovo pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu računanja rokova zastare potraživanja naknade štete. S druge strane, Kantonalni sud je stao na stanovište da se mora primijeniti opći zastarni rok od pet godina, u kojem u smislu člana 376. stav

2. Zakona o obligacionim odnosima, zastarijeva potraživanje nastale štete, bez obzira kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika.

23. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Ne postoje naznake da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju na proizvoljan način tumačio i primijenio relevantno pravo.

24. Zakon na osnovu kojeg je Kantonalni sud donio osporenu presudu je javno objavljen, a primijenjene odredbe su formulirane na jasan i nedvosmislen način, tako da je apelant mogao znati način i rokove za ostvarivanje svojih prava.

25. Razmatrajući konkretni slučaj, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav prema kojem «u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva» (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/04, tačka 43. i aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovim pravnim stavom se osigurava princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u ovom slučaju, pa slijedi da je primjena navedenog zakona u javnom interesu.

26. Nadalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, vodilo dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, prema jurisprudenciji Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, mora postojati «pravičan odnos» između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora snositi «lični i neumjeren teret». Ustavni sud smatra kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na zahtjeve javnog interesa.

27. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je lišavanje imovine predviđeno zakonom koji je jasan i javno objavljen, da je u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-763/04 (A.S.) | Sudska praksa | Aktio