Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu U-125/03 (A.Š.)
Odluka donesena 29. 09. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-125/03
Ocjena ustavnosti
Odluka o dopustivosti
29. 09. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Ćazim Sadiković, prof. dr i Miodrag Simović, prof. dr i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 29. septembra 2004.godine, u predmetu broj U-125/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Š., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike, broj Rev-329/01 od 5. jula 2002.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa Ž. D. B., advokat iz Banje Luke, podnio je 24. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 329/01 od 5. jula 2002. godine.
2. Apelant je, 9. marta 1999. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa Regionalnog fonda za zdravstveno osiguranje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond) i naknade pretrpljene štete. Osnovni sud u Banjoj Luci je rješenjem, broj RS-84/99 od 9. novembra 1999. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu, sa obrazloženjem da nije podnesena u roku previđenom Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Taj sud je naveo da je apelant trebao podnijeti tužbu u roku od 15 dana od dana uručenja rješenja. Kako to nije učinio, nije ispunio formalne uslove za podnošenje tužbe. U rješenju se dalje navodi da, čak i da nije primio rješenje, "prema odredbi člana 83. stav 1. citiranog Zakona [o osnovnim pravima iz radnog odnosa] tužitelj je bio u obavezi da po proteku zakonskog roka od 30 dana za donošenje konačne odluke, u daljem roku od 15 dana podnese tužbu sudu, a to nije učinio, već tužbu podnosi tek 9. 3. 1999. godine, što znači da je njegova tužba svakako neblagovoremena". Također se ističe, da "i kada bi se prihvatili navodi tužitelja o tome da tokom rata zbog straha nije smio da podnese tužbu sudu, s obzirom da je tužba sudu podnesena nakon tri i po godine po prestanku rata, ista bi i tada bila neblagovremena".
3. Protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je, rješenjem broj Ž-6/00 od 20. jula 2000. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Apelant je, nakon toga, uložio reviziju Vrhovnom sudu. Rješenjem, broj 329/01 od 5. jula 2002. godine, Vrhovni sud je odbio reviziju. Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi ispravno ustanovili datum uručenja konačnog rješenja Fonda apelantu. U obrazloženju rješenja se navodi da primjenom Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/94 – posebno izdanje), obaveza za podnošenje tužbe u rokovima predviđenim zakonima Republike Srpske se obustavlja za vrijeme ratnog stanja. Neposredna ratna opasnost u Republici Srpskoj je proglašena odlukom Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine, a odlukom Narodne skupštine, broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, ukinuto je ratno stanje i neposredna ratna opasnost. Vrhovni sud je, prema tome, zaključio da je apelant bio obavezan da podnese tužbu u roku od 15 dana od 19. juna 1996. godine ili u roku od 15 dana od dana kada je ukinuto ratno stanje (15. juna 1996. godine). Međutim, apelant je podnio tužbu 9. marta 1999. godine, tj. nakon propisanog roka.
5. Apelant se u apelaciji žali da je presuda Vrhovonog suda povrijedila njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu predviđeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu predviđeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku predviđeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu vjere previđeno članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na svojinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na uživanje ovih prava bez diskriminacije. Apelant se, nadalje, žali da je Vrhovni sud povrijedio njegova prava iz čl. 2. i 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant traži od Ustavnog suda da ukine osporeno rješenje Vrhovnog suda, naloži isplatu štete zbog izgubljene zarade za period od 24. maja 1992. godine i da naloži Republici Srpskoj da plati troškove cjelokupnog postupka.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
7. U relevantno vrijeme radni odnosi u Republici Srpskoj su bili regulisani Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), koji se primjenjivao u Republici Srpskoj na osnovu odredbe člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/92).
8. Član 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije glasi:
«Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti, ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno.»
9. Član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije glasi:
«Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.»
10. Apelant se žali da nije nikada primio drugostepenu odluku firme. Konačno, u pogledu proteka roka od dana prestanka radnog odnosa do podnošenja tužbe (1999. godina), apelant se poziva na činjenicu da je bio rat, da zbog boravka u inostranstvu, a zatim u drugom entitetu, te činjenici da ga je bilo strah, nije bio u stanju da podnese tužbu.
11. Da bi meritorno razmatrao povredu navedenih prava, što apelant zahtijeva u svojoj apelaciji, Ustavni sud mora prethodno utvrditi da li je apelant ispoštovao zakonske propise vezane za postupak ostvarenja svojih prava. Drugim riječima, apelant mora dokazati da je iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove.
12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
13. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud nije raspravljao o zakonitosti prestanka radnog odnosa, već je u svom obrazloženju rješenja prigovorio apelantu da nije blagovoremeno podnio tužbu prvostepenom sudu. Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio obavezan da podnese tužbu u roku od 15 dana od dana 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Međutim, apelant je podnio tužbu 9. marta 1999. godine, tj. nakon propisanog roka. Vrhovni sud se, pri tome, pozvao na član 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, Zakon o rokovima u sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja, odluku Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine, broj 03-11/92 od 15. aprila 1992. godine o proglašenju ratnog stanja i odluku Narodne skupštine, broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine, o ukidanju ratnog stanja.
14. Član 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, u vezi sa navedenim aktima iz prethodne tačke, propisuje obavezu apelanta, i u slučaju da nadležni organ ne donese konačnu odluku po prigovoru, da «u narednom roku od 15 dana [od donošenja ili propuštanja donošenja konačne odluke] traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom». Prema tome, Vrhovni sud je pravilno zaključio da je taj rok počeo teči od 19. juna 1996. godine.
15. Apelant, u toku cijelog postupka pred nižestepenim sudovima, nije argumentovano opravdao činjenicu propusta blagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje tužbe, do 9. marta 1999. godine, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi formalna odluka Vrhovnog suda predstavljala povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Konačno, apelant nije tražio meritorno ispitivanje prava pristupu sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije pred nižestepenim sudovima. Apelant je cijelo vrijeme tvrdio da je prekid njegovog radnog odnosa bio protivzakonit, politički i diskriminatorski. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). U pogledu neblagovremenosti podnošenja tužbe apelant se, u apelaciji, pozvao na činjenicu da je bio rat, da zbog boravka u inostranstvu, a zatim u drugom entitetu, te činjenici da ga je bilo strah, nije bio u stanju da podnese tužbu. Međutim, ovakvim paušalnim tvrdnjama, bez konkretnih dokaza, ne može se pokloniti povjerenje, nasuprot činjenici da je apelant mogao poštom uložiti tužbu, angažovati zastupnika ili na drugi način ostvariti pristup sudu. Osim toga, apelant nije tvrdio pred nižestepenim sudovima opravdanost neblagovremenosti ulaganja tužbe.
16. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
17. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić