Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-943/04 (S.V.)

Odluka donesena 13. 07. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-943/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine, u predmetu broj AP-943/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. V., podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-340/04 od 12. augusta 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekst: Brčko Distrikt), koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je, 2. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-340/04 od 12 augusta 2004. godine. Apelant je, 4. januara 2005. godine, dopunio apelaciju.

2. Apelant je bio aktivan igrač Košarkaškog kluba «Lido osiguranje» (u daljnjem tekstu: tuženi) sa kojim je zaključio ugovor o nastupu u sezoni 1998 i 1999 godine. Tuženi apelantu nije isplatio 5000 KM na ime ugovorenih obaveza, pa je apelant pokrenuo sudski postupak radi naplate dugovanog novčanog iznosa.

3. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-72/01-I-4 od 24. oktobra 2001. godine, tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 5.000 KM, uz zakonsku zateznu kamatu, računajući od 1. juna 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka, u iznosu od 650 KM, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presuda je postala pravosnažna 26. decembra 2001. godine, a tuženi nije izvršio obaveze utvrđene navedenom presudom u ostavljenom roku, pa je apelant podnio prijedlog za izvršenje prvostepene presude.

4. Rješenjem Osnovnog suda, broj I-115/02 od 1. juna 2004. godine, dozvoljeno je, po prijedlogu apelanta, kao tražioca izvršenja, izvršenje na osnovu pravosnažne prvostepene presude. U međuvremenu je tuženi, kao aktivan košarkaški klub, prestao da postoji. Navedeno rješenje o izvršenju je obavezivalo Košarkaški klub «Brčko Distrikt»( u daljnjem tekstu: izvršenik), koji je, obzirom da u registracionom sudu nije upisan kao pravni sljednik tuženog, blagovremeno podnio prigovor na izvršenje prvostepenog rješenja. Naime, pozivajući se na izvod registracionog suda i činjenicu da su novi klub osnovali sasvim drugi osnivači, izvršenik je prigovorio da on nije pravni sljednik tuženog odnosno da se radi o potpuno drugom pravnom subjektu.

5. Apelacioni sud je rješenjem, broj Gž-340/04 od 12 augusta 2004. godine, prigovor izvršenika, izjavljen protiv prvostepenog rješenja o izvršenju, usvojio i izvršenje dozvoljeno prvostepenim rješenjem obustavio u cjelosti. Apelacioni sud je u obrazloženju navedenog rješenja naveo da izvršenik nije pravni sljednik tuženog koji je preuzeo njegova prava i obaveze, a sam apelant nije predočio sudu dokaz o prenosu potraživanja sa tuženog na izvršenika, odnosno na drugi način dokazao postojanje izvršenog prenosa dugovanja.

6. Apelant se žali da mu je, osporenim rješenjem, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

10. Obzirom da je apelant eksplicitno osporio rješenje Apelacionog suda, broj Gž-340/04 od 12 augusta 2004. godine, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na navedeno rješenje. Ovo rješenje je doneseno u izvršnom postupku, kojim je na temelju pravosnažne presude tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 5.000 KM. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

12. U konkretnom slučaju apelantova građanska prava i obaveze utvrđeni su pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-72/01-I-4 od 24. oktobra 2001. godine, kojom je tuženom naloženo da apelantu na ime duga iz ugovornog odnosa isplati iznos od 5.000 KM. Međutim, u predmetnom izvršnom postupku u kojem je doneseno prvostepeno rješenje o izvršenju, nisu utvrđivana nikakva nova građanska prava i obaveze. Nakon toga je doneseno osporeno rješenje Apelacionog suda, broj Gž-340/04 od 12. augusta 2004. godine, kojim je prigovor tuženog usvojen, a izvršenje prvostepenog rješenja obustavljeno u cjelosti.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant takođe navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Novčani iznos od 5.000 KM, koji prema osporenom prvostepenom rješenju apelantu treba da isplati tuženi, jeste imovina koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Konačno, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 379. Zakona o obligacionim odnosima, sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarjevaju za deset godina, pa u tom roku apelant može tražiti svoja potraživanja.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-943/04 (S.V.) | Sudska praksa | Aktio