Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/05 (V.J.)
Odluka donesena 13. 07. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-708/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine, u predmetu broj AP-708/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka
1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. J., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-
1690/02 od 23. decembra 2004. godine, zaključka Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP/I-04/2-41-338/02 od 19. marta 2002. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 1496/00 od 6. decembra 2000. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-I-04-41-
1222/00 od 12. maja 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. V. J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 23. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1690/02 od 23. decembra 2004. godine, zaključka Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), broj UP/I-04/2-41-338/02 od 19. marta 2002. godine, presude Vrhovnog suda, broj U 1496/00 od 6. decembra 2000. godine, i rješenja tuženog, broj UP-I-04-41-1222/00 od 12. maja 2000. godine.
2. Tuženi je rješenjem, broj UP-I-04-41-1222/00 od 12. maja 2000. godine, odbio zahtjev apelanta za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, po osnovu pogibije sina Borisa Jovanovića. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da je apelantov zahtjev odbijen jer nije postojalo zajedničko domaćinstvo apelanta sa poginulim sinom u vrijeme njegove smrti.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor tužbom kod Vrhovnog suda, koji je presudom, broj U-1496/00 od 6. decembra 2000. godine, tužbu odbio.
4. Apelant je tuženom 14. februara 2002. godine podnio prijedlog za obnovu postupka tražeći priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje na temelju odredbi Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, a na osnovu dokaza koji su već bili upotrijebljeni u prethodnom postupku. Tuženi je zaključkom, broj UP-I-04/2-
41-338/02 od 19. marta 2002. godine, odbacio prijedlog apelanta za obnovu postupka uz obrazloženje da apelant nije priložio nove dokaze koji bi sami ili u vezi sa već izvedenim dokazima, da su bili upotrijebljeni u prethodnom postupku, mogli dovesti do drukčijeg rješenja te upravne stvari.
5. .Apelant je protiv navedenog zaključka pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je presudom, broj U-1690/02 od 23. decembra 2004. godine, odbio tužbu kao neosnovanu.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
9. Iz prakse organa Evropske konvencije slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G . Protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35). Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Navedeni stav Ustavni je sud zauzeo u svojoj odluci o dopustivosti broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava
11. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za obnovu postupka je odbačen, te nije predstavljao efektivan pravni lijek kojim bi se odlučivalo o meritumu apelantovog zahtjeva. Dakle, zahtjev za ponavljanje postupka je u konkretnom slučaju neefektivan pravni lijek koji ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije od prijema konačne odluke.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju konačnu odluku predstavlja presuda Vrhovnog suda, broj U-1496/00 od 6. decembra 2000. godine, s obzirom da ta odluka predstavlja posljednje odlučenje kojim je meritorno rješeno o apelantovom zahtjevu. Ovu presudu apelant je morao primiti prije 14. februara 2002. godine, kada je apelant tuženom podnio zahtjev za obnovu postupka. Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 23. marta 2005. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije, koji je predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić