Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6/05 (M.P.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005.godine, u predmetu broj AP-6/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P., podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-434/04 od 16. decembra 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Foči, broj P-29/04 od 2.

septembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 5. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-434/04 od 16. decembra 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-29/04 od 2. septembra 2004. godine

2. Osnovni sud je pravosnažnom presudom, broj P-22/00 od 30. septembra 2002.

godine, poništio kao nezakonita rješenja Opšte bolnice Foča ( u daljnjem tekstu :tužena), kojim su apelantu zasnivani radni odnosi na određeno vrijeme, kao i rješenje o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme, broj 01-4/37 od 29. decembra 1999. godine, te obavezao tuženog da apelantu nadoknadi štetu na osnovu neisplaćene zarade u iznosu od 7.778,70 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Navedenom presudom utvrđeno je i da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu automehaničara, pa se naložilo tuženoj da apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa, kao da prekida radnog odnosa nije ni bilo, počev od 1. januara 2000. godine na ubuduće, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Apelant je, 23. maja 2003. godine, Osnovnom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda, broj P-22/00 od 30. septembra 2002. godine, u djelu koji se odnosi na ime naknade štete po osnovu neisplaćene zarade. Osnovni sud je rješenjem, broj I- 168/03 od 30. maja 2003. godine, dozvolio predloženo izvršenje.

4. Apelant je rješenjem tužene, broj 01-3/04 od 20. januara 2004. godine, raspoređen na radno mjesto VKV automehaničara, i to na određeno vrijeme, do okončanja postupka po reviziji koju je tuženi uložio na pravosnažnu presudu Osnovnog suda, broj P-22/00 od 30. septembra 2002. godine. Apelant je izjavio prigovor tuženoj protiv navedenog rješenja zbog toga što mu zasnovan radni odnos na određeno, umjesto na neodređeno vrijeme. Tuženi je o izjavljenom prigovoru donio odluku, broj 01-42/2 od 2. marta 2004. godine, kojom je prigovor odbio kao neosnovan i potvrdio rješenje, broj 01-3/04 od 20. januara 2004. godine.

5. Nakon toga apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio da se kao nezakonito poništi rješenje tužene, broj 01-3/04 od 20. januara 2004. godine, i da se naloži tuženom da sačini ugovor o radu na neodređeno vrijeme u skladu sa pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-22/00 od 30. septembra 2002. godine.

6. Osnovni sud je presudom, broj P-29/04 od 2. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-434/04 od 16. decembra 2004. godine, tužbu apelanta odbacio. U obrazloženju presude Osnovni sud, između ostalog, navodi da je tuženi u skladu sa pravosnažnom presudom tog suda, broj P-22/00 od 30. septembra 2002. godine, vratio apelanta na radno mjesto VKV automehaničara, ali tuženi nije postupio po navedenoj presudi i rasporedio apelanta na posao na neodređeno vrijeme, kako mu je naloženo presudom, već mu je prilikom vraćanja na posao izdao rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme. Na ovaj način tuženi je samo djelimično izvršio presudu, tako što je apelanta vratio na rad, a dio presude koja se odnosi na zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme nije izvršio. Osnovni sud na kraju zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, a da apelant svoja prava po pravosnažnoj presudi može ostvariti u izvršnom postupku, shodno odredbi člana 209 u vezi sa članom 207 Zakona o izvršnom postupku (« Službeni glasnik Republike Srpske» br.59/03 i 85/03).

7. Apelant se u apelaciji žali da su navedene odluke kojima je njegova tužba odbačena, povrijedile njegovo pravo na pravično suđenje i pristup sudu koje je predviđeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je onemogućen pristup sudu jer sudovi nisu o njegovom tužbenom zahtjevu odlučivali u meritumu. Dalje, apelant navodi i povredu prava na djelotvoran pravni lijek zaštićen članom 13. Evropske konvencije, jer je po mišljenju apelanta jedini efikasan pravni lijek za poništenje rješenja tuženog tužba sudu, koju je sud odbacio.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» ¸ Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To, dalje, znači da apelant mora u skladu sa pravilom iscrpljivanja pravnih lijekova, doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

10. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda, broj P-22/00 od 30. septembra 2002. godine, ali samo u djelu koji se odnosio na naknadu štete po osnovu neisplaćene zarade, ali ne i u djelu koji se odnosi na obavezu tužene da apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Stoga, apelant nije morao ustajati novom tužbom radi ostvarenja onoga što mu je već dosuđeno. Umjesto toga, on i dalje ima mogućnost da u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku traži izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda, broj P-22/00 od 30. septembra 2002. godine, u djelu koji se odnosi na uspostavu radnog odnosa na neodređeno vrijeme. U smislu člana 209. Zakona o izvršnom postupku sud će, po eventualnom prijedlogu apelanta za izvršenje navedene presude, rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjeran rok za ispunjenje obaveze da se apelantu zaključi radni odnos na neodređeno vrijeme, a istovremeno zaprijetiti izvršeniku i odgovornom licu da će im izreći novčanu kaznu, u skladu sa članom 17. Zakona o izvršnom postupku, ako u određeniom roku ne ispune obavezu.

11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe sudu, koja je odbačena iz formalnih razloga, jer se radilo o presuđenoj stvari, nije efektivno iscrpio pravne lijekove. Naime, apelant je imao mogućnost da podnese prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda, koji je u konkretnom slučaju efektivan pravni lijek, pa slijedi da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. Obaveza iscrpljivanja pravnih lijekova odnosi se isključivo na iscrpljivanje efektivnih pravnih lijekova, dok korištenje neefektivnih pravnih lijekova apelante ne oslobađa obaveze iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj i neobjavljena odluka broj AP-645/03 od 29. septembra 2004. godine.)

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6/05 (M.P.) | Sudska praksa | Aktio