Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-249/05 (S. B.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-249/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-249/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 9. i 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlz-2/02 od 7.

oktobra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. B., podnesena protiv rješenja Vojnog suda u Banjaluci, broj KI-694/93 od 13. decembra 1996. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banjaluke, podnijela je, 15. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlz-2/02 od 7. oktobra 2002. godine i rješenja Vojnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Vojni sud), broj KI- 694/93 od 13. decembra 1996. godine.

2. Rješenjem Vojnog suda, broj KI-694/93 od 13. decembra 1996. godine, obustavljen je krivični postupak protiv osumnjičenih G.M, G.U. i M.K., radi krivičnog djela povreda stražarske, patrolne ili druge slične službe iz člana 209. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2., a sve u vezi sa članom 226. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske.

3. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je apelantica kao oštećena preuzela krivično gonjenje podnošenjem zahtjeva za sprovođenje istrage, a vezano za događaj od 8. avgusta 1992. godine, kada je u Banjaluci smrtno stradao njen suprug. Dalje se navodi da je prije donošenja rješenja o sprovođenju istrage i ispitivanja okrivljenih na snagu stupio Zakon o amnestiji, koji predviđa obustavu krivičnog postupka za više krivičnih djela među kojima i za označeno krivično djelo.

4. Apelantica je navela da protiv ovog rješenja nije izjavljivala žalbu, jer je smatrala da ona ne bi predstavljala djelotvoran pravni lijek, pošto je i o njoj trebalo da odlučuje vijeće istog Vojnog suda suda koji je donio osporenu odluku.

5. Nakon pravosnažnosti navedenog rješenja, apelantica je protiv tog rješenja podnijela Republičkom javnom tužilaštvu inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Republičko javno tužilaštvo je, 23. septembra 2002. godine, povodom navedene inicijative kod Vrhovnog suda Republike Srpske podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je presudom, broj Kvlz-2/02 od 7. oktobra 2002. godine, zahtjev za zaštitu zakonitosti uvažio i preinačio osporeno rješenje Vojnog suda tako da glasi da se neće pokrenuti krivični postupak protiv navedenih lica, a po zahtjevu apelantice kao oštećene, zbog krivičnog djela iz člana 209. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2., a sve u vezi sa članom 226. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske.

6. U obrazloženju ove presude navedeno je da je, nakon stupanja na snagu Zakona o amnestiji, doneseno rješenje o obustavi postupka, ali da se postupak nije mogao obustaviti jer nije bio ni pokrenut, te da se u konkretnoj situaciji zahtjev za sprovođenje istrage, mogao samo odbiti. Kako tako nije postupljeno, povrijeđen je Zakon o krivičnom postupku, zbog čega je osporeno rješenje preinačeno.

7. Apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se usvaja apelacija i utvrđuju povrede člana II/3. a), e), f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 9. i 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tač. 9. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

9. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li je apelantica iscrpila sve efektivne pravne lijekove i podnijela apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

10. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, pravni lijek mora zavisiti od apelanta, bez obzira da li se radi o redovnom ili vandrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom.

11. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda, zahtjev za zaštitu zakonitosti se ne smatra efektivnim pravnim lijekom, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije. Međutim, ukoliko apelant uspije sa ovim vanrednim pravnim lijekom, rok za podnošenje apelacije se računa od dana prijema odluke o tom pravnom lijeku.

12. U konkretnom slučaju, ne može se smatrati da je apelantica uspjela sa zahtjevom za zaštitu zakonitosti, iako su bili ispunjeni formalni uslovi za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, obzirom na sadržaj njene inicijative za podnošenje ovog lijeka i činjenicu da je osporeno rješenje, presudom Vrhovnog suda, broj Kvlz-2/02 od 7. oktobra 2002. godine, preinačeno samo iz formalnih razloga. Stoga je Ustavni sud ovaj navod apelantice odbacio kao ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom.

13. Apelantica osporava i rješenje Vojnog suda, broj KI-694/93 od 13. decembra 1996. godine, protiv kojeg je mogla izjaviti žalbu. Međutim, ovaj pravni lijek apelantica nije koristila, kako je navela, zbog toga što je smatrala da žalba ne bi predstavljala djelotvoran pravni lijek obzirom da je o njoj trebalo da odlučuje vijeće istog Vojnog suda koji je donio osporenu odluku. Međutim, Ustavni sud smatra da ovo ne isključuje apelanticinu obavezu da iskoristi ovaj pravni lijek, pa proizilazi da za razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 9. i 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hwercegovine, odnosno ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-249/05 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio