Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/05 (P. K.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-537/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-537/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. K., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-266/02 od 26. novembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj RS-164/98 od 23. aprila 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. P. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, podnio je, 8. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-266/02 od 26. novembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-164/98 od 23. aprila 2002. godine
2. Osnovni sud je osporenim rješenjem, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-266/02 od 26. novembra 2004. godine, odbacio tužbu apelanta kao nedozvoljenu. Tužbom, koju je podnio 11. juna 1998. godine, apelant je tražio da Osnovni sud utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos, te da naredi njegovom poslodavcu da ga vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto, koje odgovara njegovoj školskoj spremi i radnim sposobnostima. Tužba je odbačena kao nedozvoljena, jer apelant nakon što je primio rješenje o otkazu, 23. januara 1993. godine, nije u smislu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) uložio prigovor protiv rješenja o otkazu nadležnom organu interne zaštite njegovog poslodavca. Apelant je u sudskom postupku tvrdio da je izjavio prigovor na rješenje o otkazu, ali da je on, navodno, namjerno zagubljen. S tim u vezi, Okružni sud u Banjoj Luci je utvrdio da, u slučaju da je apelantova tužba i bila dozvoljena, za šta u spisu nema dokaza, da bi bila odbačena kao neblagovremena, računajući rokove iz Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
4. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
5. U konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je njegova tužba odbačena iz formalnih razloga Naime, apelant nije ničim dokazao, osim što je iznio paušalni navod, da je izjavio prigovor poslodavcu protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, u smislu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Pored toga, osporenim rješenjem Okružnog suda utvrđeno je da apelant tužbu nije niti podnio u roku propisanom odredbom člana. 80. stav 2. navedenog Zakona. Stoga, da bi se raspravilo pitanje zakonitosti osporenih rješenja, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno izjaviti prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
6. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić