Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/04 (G.I.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-560/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrg Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-560/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 4, 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. I., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1107/03 od 12. maja 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-491/02 od 22. maja 2003. godine, rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-491/02 od 11. oktobra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. I., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-231/03 od 22. decembra 2003. godine, presude Općinskog suda u Tuzli, broj K-301/97 od 25. oktobra 2002. godine, i dopisa Osnovnog javnog tužilaštva Tuzla, broj Kt-72/96 od 30. aprila 1997. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. I., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-ž-
125/02 od 15. juna 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. I., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-ž-
125/02 od 15. juna 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine, u odnosu na član II/3.b) i k) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. I. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, podnijela je, 2. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1107/03 od 12. maja 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-491/02 od 22. maja 2003. godine, rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine, i rješenja Općinskog suda, broj P-491/02 od 11. oktobra 2002. godine. Pored toga, apelantica je podnijela 30. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, broj Kž-231/03 od 22. decembra 2003. godine, presude Općinskog suda, broj K-301/97 od 25. oktobra 2002. godine i dopisa Osnovnog javnog tužilaštva Tuzla, broj Kt-72/96 od 30. aprila 1997. godine, kao i 23. jula 2004. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl-ž-125/02 od 15. juna 2004. godine, presude Kantonalnog suda, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine, i presude Općinskog suda, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-491/02 od 11. oktobra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine, odbačena je tužba apelantice protiv njenog poslodavca, radi poništenja ugovora o radu i radi isplate.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-491/02 od 22. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1107/03 od 12. maja 2004. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine.
4. Dopisom Osnovnog javnog tužilaštva Tuzla, broj Kt-72/96 od 30. aprila 1997. godine, apelantica je obaviještena da je odbačena njena krivična prijava od 7. januara 1996. godine, jer postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, te da u roku od 8 dana od dana prijema dopisa može sama preduzeti krivično gonjenje podnošenjem optužnog prijedloga Osnovnom sudu u Tuzli.
5. Presudom Općinskog suda, broj K-301/97 od 25. oktobra 2002. godine, koja je u odbijajućem dijelu potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Kž-231/03 od 22. decembra 2003. godine, odbijena je optužba apelantice protiv Izudina Imamovića da je počinio krivično djelo povreda prava iz radnog odnosa iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/98), i krivično djelo uvrede iz člana 214. stav 1. KZ FBiH. Takođe, navedenom presudom Kantonalnog suda preinačena je prvostepena presuda Općinskog suda u osuđujućem dijelu tako da se odbija optužba apelantice da je I. I. učinio krivično djelo neizvršenje odluke o vraćanju na rad iz člana 211. KZ FBiH.
6. Presudom Općinskog suda, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine, oslobođen je apelantičine optužbe, kao oštećene, okrivljeni G. S. da je počinio krivično djelo davanje lažnog iskaza iz člana 328. stav 3. KZ BiH.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj Kvl-ž-125/02 od 15. juna 2004. godine, odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti Zamjenika federalnog tužioca izjavljen protiv pravosnažne presude Općinskog suda, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine, i presude Kantonalnog suda, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 4., 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tač. 4, 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije; (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena ili je zloupotrebljeno pravo na podnošenje apelacije; (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
9. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u odnosu na osporena rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1107/03 od 12. maja 2004. godine, Općinskog suda u Tuzli, broj P-491/02 od 22. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P-491/02 od 11. oktobra 2002. godine, tj. da li je apelantica iscrpila sve efektivne pravne lijekove i podnijela apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
10. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant mora odlučivati o podnošenju pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati iskorištenim (vidi Ustavni sud, rješenje U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
11. Iz dijela navoda apelacije, koje se odnose na navedena rješenja Kantonalnog i Općinskog suda, proističe da je apelantica protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda, broj 1514/02 od 27. marta 2003. godine, izjavila reviziju, ali je ona odbačena kao nedopuštena rješenjem Općinskog suda, broj P-491/02 od 22. maja 2003. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-
1107/03 od 12. maja 2004. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine, doneseno povodom žalbe apelantice protiv prvostepenog rješenja.
12. Kako je apelantici najkasnije 13. maja 2003. godine, kada je izjavljena revizija protiv drugostepenog rješenja, uručeno rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-1514/02 od 27. marta 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 2. jula 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navedena rješenja podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporeno rješenje Kantonalnog suda.
13. U pogledu apelantičinih navoda u odnosu na osporene presude Kantonalnog suda, broj Kž-
231/03 od 22. decembra 2003. godine, i Općinskog suda, broj K-301/97 od 25. oktobra 2002. godine, te dopis Osnovnog javnog tužilaštva Tuzla, broj Kt-72/96 od 30. aprila 1997. godine, kao i u odnosu na navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) presudom Vrhovnog suda, broj Kvl-ž-125/02 od 15. juna 2004. godine, Kantonalnog suda, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine, i Općinskog suda, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine, sporno je pitanje da li je navedenim odlukama, kojima su odbijene kao neosnovane apelantičine optužbe protiv okrivljenih lica, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Postavlja se, dakle, pitanje uživa li u ovom slučaju apelantica zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
14. Ustavni sud zapaža da su u ovim predmetima Općinski i Kantonalni sud odlučivali o apelantičinim optužbama protiv trećeg lica, te da se apelantica ne žali na sudsku odluku o njenoj krivici. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine).
15. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga slijedi da su dijelovi apelacije u odnosu na navedene odluke inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U pogledu dijela navoda apelacije izjavljene protiv presude Vrhovnog suda, broj Kvl-ž-125/02 od 15. juna 2004. godine, Kantonalnog suda, broj Kž-347/02 od 14. avgusta 2002. godine i Općinskog suda, broj K-27/01 od 15. aprila 2002. godine, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelacija takođe nedopustiva ukoliko je očigledno neosnovana u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatne (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj A
P-1103/04 od 17. februara 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena, i ako nema izgleda na uspjeh.
17. U dijelu predmetnih navoda iz apelacije, apelantica je navela da joj je predmetnim osporenim presudama, pored prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo iz člana II/3.b) i k) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelantica osim ovog paušalnog navoda, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih prava. Radi toga, Ustavni sud je ove navode apelantice odbio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 4, 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić