Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/04 (E.P.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1122/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-1122/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. P., podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kž-112/04 od 26. novembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kv-65/04 od 30. septembra 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. E. P. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 24. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Kž-112/04 od 26. novembra 2004. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kv- 65/04 od 30. septembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Kp-254/03 od 26. februara 2004. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 330. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom ugoražavanja javnog saobraćaja zbog omamljenosti iz člana 327. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci i krivičnog djela neukazivanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz člana 331. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru.
3. Apelacioni sud je presudom, broj Kž-36/94 od 20. aprila 2004. godine, preinačio presudu Osnovnog suda u pravnoj ocjeni krivičnog djela opisanog pod tačkom 2. u izreci presude, tako da je apelant oglašen krivim za krivično djelo neukazivanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi iz člana 331. stav 1. Krivičnog zakona, te mu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i jedanaest mjeseci.
4. Osnovni sud je rješenjem, broj Kv-65/04 od 30. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda, broj Kž-112/04 od 26. novembra 2004. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.
5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
9. Iz prakse organa Evropske konvencije slijedi da molbe za ponavljenjem pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. Protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35). Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda člana 6. Evropske konvencije. Ipak, ovaj slučaj nije obnovljen.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je apelant podnio apelaciju na rješenje Apelacionog suda, broj Kž-112/04 od 26. novembra 2004. godine i rješenje Osnovnog suda, broj Kv-65/04 od 30. septembra 2004. godine, kojim je odlučeno povodom njegovog zahtjeva za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Dovodeći u vezu ovu činjenicu sa naprijed navedenim stavovima, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev za ponavljanje postupka neefektivan pravni lijek, jer nije rezultirao ponovnim otvaranjem postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ne garantuje ustavnu zaštitu u takvim postupcima, s jedne strane, dok odlučenja donesena po takvim pravnim lijekovima ne prekidaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije.
12. Prema tome, rok za utvrđivanje blagovremenosti, u ovom predmetu, morao bi se računati od dana prijema presude Apelacionog suda, broj Kž-36/94 od 20. aprila 2004. godine. Ovu presudu apelant je primio prije 16. septembra 2004. godine, kada je podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. Apelacija Ustavnom sudu izjavljena je 24. decembra 2004. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić