Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/04 (Z.B.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1020/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP- 1020/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. B., podnesena protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 263/04 od 30. juna 2004. godine (»Službeni glasnik Republike Srpske», broj 65/04) i Naloga Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 7.

jula 2003. godine, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vlasenice, podnio je, 16. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, broj 263/04 od 30. juna 2004. godine i Naloga Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 7. jula 2003. godine.

2. Visoki predstavnik donio je, 30. juna 2004. godine, odluku kojom je apelanta smijenio sa dužnosti člana Odbora Srpske demokratske Stranke (u daljnjem tekstu: SDS) u Vlasenici i sa ostalih javnih i stranačkih dužnosti koje trenutno obavlja. Istom Odlukom, apelantu je zabranjeno obavljanje svake službene, izborne ili imenovane javne dužnosti, kao i kandidiranje na izborima i obavljanje dužnosti u političkim strankama, ukoliko ili sve dotle dok ga Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) naknadnom odlukom eventualno izričito ne ovlasti da iste obavlja ili da se kandidira. U odluci se navodi da je ovakva mjera preduzeta protiv apelanta kao jednog od vodećih članova SDS-a koji zauzima odgovoran položaj u stranci, a na temelju pouzdane informacije i vjerovanja, apelant je, djelimično ili u potpunosti, kriv za propust SDS-a da iz političkog ambijenta eliminira uslove koji doprinose omogućavanju materijalne podrške i pomoći licima optuženih prema članu 19. Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.Ovakvi propusti apelanta, kako se dalje navodi u pobijanoj odluci, štetni su po stabilnost i zakonitost jer opstruišu proces provođenja mira.

3. Visoki predstavnik je također, 7. jula 2003. godine, donio nalog kojim se blokiraju svi bankovni računi koje posjeduje, odnosno čiji je imalac i koji glase na ime apelanta i to odmah i do daljnjeg, uključujući i sve račune za koje je on ovlašteni potpisnik, bilo sam bilo zajednički, u svim bankama i njihovim poslovnicama koje spadaju u nadležnost Agencije za bankarstvo Republike Srpske ili Agencije za bankarstvo Federacije BiH. Nalog je upućen Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, Agenciji za bankarstvo Republike Srpske i Agenciji za bankarstvo Federacije BiH, ta svim bankama koje spadaju u nadležnost Agencije za bankarstvo Republike Srpske i Agencije Federacije BiH.

4. Apelant u apelaciji navodi da su pobijanom odlukom i nalogom Visokog predstavnika povrijeđena njegova ljudska prava iz člana II/3. b), e), g), h), i) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i odgovarajućim odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2 tačka 3. i čl. 14. i 25. Pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je posebno naglasio da kao privatni poduzetnik nema nikakvu vezu sa osumnjičenim za ratne zločine, niti ih je on, odnosno njegovo preduzeće, na bilo koji način pomago, tvrdeći da je za njega već nastupila nenadoknadiva šteta.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njom pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(...)

14. apelacija je preuranjena;».

6. Ustavni sud podsjeća, da prema dosadašnjoj jurisprudenciji, ima nadležnost da ocjenjuje akte Visokog predstavnika kada on zamjenjuje domaće organe vlasti (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 9/00 od 3. novembra 2000.godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 1/01). Također, Ustavni sud ima nadležnost da ocjenjuje usaglašenost svih akata sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez obzira na donosioca, sve dok je ova ocjena zasnovana na jednoj od nadležnosti navedenih u članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-25/00, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Istovremeno, Ustavni sud podsjeća na svoje rješenje, broj U -37/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbacio apelaciju apelanta smatrajući da se odluka Visokog predstavnika ne može smatrati sudskom presudom, kao što se zahtijeva članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud također, podsjeća da se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Osim toga, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi «(…).sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta (…) primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine». Nadalje, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, određeni međunarodni sporazumi o ljudskim pravima se također primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ujedno, navedenim članom propisano je da «sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu […].» Slijedi da svim licima u Bosni i Hercegovini mora biti osigurano uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, bez ikakvih izuzetaka od obaveze poštivanja ovih standarda.

8. Slijedom toga, a imajući u vidu dosadašnju jurisprudenciju, Ustavni sud je zauzeo stav da je, kao institucija koja podržava Ustav Bosne i Hercegovine, nadležan da preispituje sve akte, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda prema članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Razmatrajući formalne aspekte osporene i sličnih odluka Visokog predstavnika, kao i posljedice koje iz njih proističu za lica na koja se odnose, Ustavni sud je mišljenja da takve odluke ozbiljno otvaraju pitanja postojanja kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud primjećuje da onemogućavanje pobijanja predmetnih odluka Visokog predstavnika ostavlja takva lica bez ikakve zaštite njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda.Takav pristup također, ostavlja pojedinca bez ikakvog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje poštovanje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Slijedom toga, otvara se i pitanje postojanja kršenja prava o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da osporena odluka i nalog Visokog predstavnika, kao pojedinačni pravni akti, ne sadržavaju ni pouku o pravnom lijeku. Međutim, s druge strane postoji obaveza svih državnih organa u Bosni i Hercegovini, da primjenom prava i principa iz Evropske konvencije, preispituju sve akte koji mogu dovesti do kršenja pojedinačnih prava i osiguraju njihovu zaštitu od eventualnih povreda.

11. Apelant je podnio apelaciju protiv odluke Visokog predstavnika kojom se smjenjuje sa dužnosti člana Odbora SDS-a u Vlasenici i sa ostalih javnih i stranačkih dužnosti koje trenutno obavlja, usljed čega mu prestaju sva prava na naknade i status koji proizilazi iz tih dužnosti, te se uskraćuje mogućnost kandidiranja na izborima i obavljanja dužnosti u političkim strankama. Apelant je također, podnio apelaciju i protiv naloga Visokog predstavnika kojim se blokiraju svi bankovni računi koje on posjeduje odnosno računi koji glase na njegovo ime. Međutim, apelant nije pokušao osporiti ni odluku ni nalog Visokog predstavnika pred nadležnim sudovima, koji prema Ustavu Bosne i Hercegovine moraju direktno primjenjivati Evropsku konvenciju i pružati zaštitu garantiranih prava i sloboda, nego se direktno obratio Ustavnom sudu.

12. Prema odredbama člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/04 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio