Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-855/04 (M.K.)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-855/04
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 855/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. tač. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 479/03 od 24. juna 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa M. B., advokat iz Sarajeva, podnio je 9. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-479/03 od 24. juna 2004.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Š. K. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. oktobra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je 4. novembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor tuženog je 8. novembra 2004. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je na zemlji tuženog u Sarajevu imao montažnu vikendicu čiji su krov i zidovi u ratu bili oštećeni jer se nalazila na prvoj borbenoj liniji, pa je tuženi predmetnu vikendicu krajem 1993. godine demontirao i demontirane stvari, namještaj i pokućstvo, sklonio u svoju kuću, a veće dijelove vikendice stavio pred ulaz svoje kuće da bi se zaštitio od snajpera i granata. O tome je preko Crvenog križa obavijestio apelanta, koji se nalazio van Sarajeva. Apelant mu je u februaru 1994. na tome zahvalio. U martu 1996. apelant je preuzeo stvari, ali ne i dijelove vikendice, jer ponovna montaža nije bila moguća.
7. Općinski sud I u Sarajevu je donio Presudu broj P-1556/97 od 22. jula 2002. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-52/03 od 28. februara 2003. godine, kojom je tuženi obavezan da isplati apelantu iznos od 12.165,30 KM na ime počinjene štete za srušenu vikendicu, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. maja 2001. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.428,08 KM.
8. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-479/03 od 24. juna 2004. godine reviziju tuženog uvažio i nižestepene presude preinačio, tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju Vrhovni sud navodi da je tuženik postupao kao dobar domaćin i da je iz obične nepažnje prouzrokovao štetu apelantu, te da ga sud oslobađa od odgovornosti uzimajući u obzir načelo pravičnosti i okolnosti u kojim se tuženik nezvano prihvatio tuđeg posla, ratno stanje i mjesto gdje se nalazila vikendica.
9. Apelant je 24. augusta 2004. godine opunomoćio svoga zastupnika da može u njegovo ime i za njegov račun podnijeti apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-479/03 od 24. juna 2004. godine.
10. Apelantova udovica M. K. je, očitujući se na navode iz odgovora na apelaciju, obavijestila Ustavni sud, 17. novembra 2004. godine, da je apelant umro 4. septembra 2004. godine, ali da je za života opunomoćio svoga zastupnika za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije», 29/78, 39/85, 45/89, 57/89) i Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», 2/92, 13/93) «Član 220.
Vršenju tuđeg posla može se pristupiti nezvano samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.
Član 222.
(1)Pri vršenju tuđeg posla poslovođa bez naloga dužan je rukovoditi se stvarnim ili vjerovatnim namjerama i potrebama onoga čiji je posao.
(2)On je dužan postupiti s pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina. (3)Sud može, s obzirom na okolnosti u kojima se neko nezvano prihvatio tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost, ili ga sasvim osloboditi odgovornosti za nepažnju.
Član 228.
Ako onaj čiji je posao naknadno odobri ono što je izvršeno, poslovođa bez naloga smatra se nalogoprimcem koji je od početka radio po nalogu lica čiji je posao.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da je Vrhovni sud, uvažavajući reviziju tuženog, pobijanom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo i izveo pogrešan zaključak iz činjenica utvrđenih tokom postupka, čime je povrijedio njegovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je navedene povrede Vrhovni sud počinio tako što je pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o poslovanju bez naloga, da je namjera tuženog bila namjera razumnog čovjeka, te da on nije imao namjeru niti je krajnjom nepažnjom prouzrokovao štetu apelantu, te da bi u sličnim okolnostima i sam apelant tako postupio, a da apelant nema prava na naknadu štete, jer je naknadno odobrio ono što je učinjeno. Apelant smatra da je tuženi odgovoran za štetu, jer je sa krajnjom nepažnjom ili eventualnim umišljajem postupao u odnosu na dijelove vikendice, kao dijelove apelantove imovine, koju je nezaštićenu izložio atmosferskim utjecajima, truljenju i potpunom uništenju, a da je naknadno odobrenje dao jer je bio u zabludi, jer je smatrao da je tuženi pažljivo demontirao i zbrinuo sve dijelove vikendice.
b) Odgovor na apelaciju
13. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je navedena apelacija nedopustiva zbog toga što je podnijeta nakon apelantove smrti, a opreza radi predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju u potpunosti zbog toga što osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 479/03 od 24. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 11. augusta 2004. godine, a apelacija je podnijeta Ustavnom sudu 9. oktobra 2004. godine, tj u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. U odgovoru na apelaciju tuženi je osporio dopustivost apelacije zbog toga što je apelacija podnijeta nakon apelantove smrti, a na osnovu punomoći koju je apelant za života dao punomoćniku M. B., advokatu iz Sarajeva. Ustavni sud ističe da se u navedenoj situaciji može primijeniti princip analogno parničnom postupku, u kojem se primjenjuje odredba po kojoj je nakon smrti davaoca punomoći, punomoćnik ovlašten i nadalje preduzimati radnje u postupku. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatira da je apelantova smrt bez utjecaja na valjanost punomoći koju je za života dao advokatu, te je predmetna apelacija dopustiva iako je podnijeta nakon apelantove smrti.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.» Pravo na imovinu “1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
1. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju ima li apelant imovinska prava ili posjed koji potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
21. Riječ “imovina” uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 33/01). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, “posjed” koji se štiti može biti samo “postojeći posjed” (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983, serija A broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima “opravdano očekivanje” da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995, serija A, br. 222, tačka 31). Stoga, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo kako predmetna porušena vikendica za apelanta predstavlja imovinu, odnosno zaštićeni posjed, zbog čega uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
23. Apelant se žali da je Vrhovni sud donio osporenu presudu na bazi pogrešne primjene materijalnog prava, na osnovu pogrešno izvedenih zaključaka iz činjenica utvrđenih tokom postupka. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radnje tuženog ne mogu okvalificirati kao postupanje poslovođe bez naloga, jer se tuženi nije rukovodio stvarnim ili vjerovatnim potrebama apelanta, niti je postupao s pažnjom dobrog domaćina kad je demontirao apelantovu vikendicu.
24. Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude navodi da je u konkretnom slučaju tuženi nezvano pristupio demontiranju apelantove vikendice, znajući da za to nije ovlašten i da nema obavezu tako da postupi, jer su zidovi i krov već bili oštećeni, pa takve radnje tuženog nisu trpjele odlaganje, a pogotovu što je dalje predstojala šteta, čime su dakle ispunjeni uvjeti da se na konkretnu situaciju primjene odredbe člana 220. i 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da se ponašanje tuženog u konkretnoj situaciji okvalificira kao poslovanje bez naloga. Pored toga Vrhovni sud je na osnovu sadržaja dopisa koje su apelant i tuženi razmijenili preko Crvenog križa, u vezi sa čuvanjem apelantovih stvari i demontažom vikendice, kao i na osnovu činjenice da je apelant prihvatio stvari (koristi) koje su ostale neoštećene i koje mu je tuženi predao, ocijenio kao naknadno odobrenje, u smislu člana 228. Zakona o obligacionim odnosima.
25. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude precizno naveo potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, te da ne postoje dokazi da je proizvoljno ili nepravilno primijenio Zakon o obligacionim odnosima kada je uvažio reviziju i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud konstatira, u skladu sa principom iz tačke 21. ove odluke, da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni okolnosti u kojima se tuženi nezvano prihvatio tuđeg posla, i da nema drugih naznaka o povredi ustavnih prava apelanta.
26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić