Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-678/04 (N. i Š.K.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-678/04

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 678/04, rješavajući apelaciju N. i Š. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. i Š. K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už- 320/01 od 25. marta 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. N. i Š. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su, 3. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Ministarstva za prostorno uređenje i komunalne poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) zatraženo je, 2. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2005. godine, Kantonalni sud 14. marta 2005. godine, a Kantonalno ministarstvo 14. aprila 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog ministarstva su dostavljeni apelantu 18. aprila 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Služba za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekove okoline Općine Novo Sarajevo je Rješenjem broj 07-364-1918/98 od 14. decembra 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 05-04-23/2-21/99 od 8. septembra 1999. godine, odbila zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice u Ulici reisa Fehima Spahe u Sarajevu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti tražili izmještanje saobraćajnice prema regulacionom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su oni dobili odobrenje za gradnju stambenog objekta (1974. godine), jer se izgrađena saobraćajnica nalazi na zemljištu koje je njima dodijeljeno za gradnju. Dalje je navedeno da nije udovoljeno zahtjevu apelanata za izmještanje puta jer je novim Regulacionim planom «Pofalići», koji je usvojen 10. novembra 1987. godine i izvršenim uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je predmetna saobraćajnica izvedena na mjestu predviđenom važećim regulacionim planom i da, prema stručnom nalazu vještaka, ne postoje urbanističko-tehnički uvjeti za njeno izmještanje. Apelanti su protiv drugostepenog rješenja podnijeli tužbu Kantonalnom sudu.

7. Kantonalni sud je Presudom broj U-625/99 od 7. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine, odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne odluke nižestepenih organa i u obrazloženju presude naveo da ukoliko je, kako to navode apelanti, saobraćajnica izgrađena protivno važećem regulacionom planu i zahvata i dodijeljeno zemljište apelanata, mogu se eventualno obratiti nadležnoj inspekciji da preduzme mjere kako bi se stanje na terenu usaglasilo sa stanjem predviđenim regulacionim planom.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“, br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 i 15/90) „Član 122. st. 1. i 2.

Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje kao i promjena namjene građevinskog zemljišta ili građevine, može se odobriti ako se prethodno utvrdi da su građevina, drugi radovi i namjena u skladu sa planom i propisanim uvjetima.

Da je građevina, radovi i namjena iz prethodnog stava u skladu sa planom i propisanim uvjetima potvrđuje se izdavanjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti (u daljnjem tekstu: urbanistička saglasnost).

Član 134. stav 1.

Urbanističku saglasnost izdaje općinski organ uprave nadležan za poslove urbanizma.“

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Do povreda je, po mišljenju apelanata, došlo jer su redovni sudovi i upravni organi u postupku rješavanja po njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje puta postupili nezakonito i površno, odnosno bez detaljnijeg unošenja u relevantne činjenice.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, predložio da se apelacija odbije.

11. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da nisu u mogućnosti dati odgovor na navode iz apelacije s obzirom da je Presuda tog suda broj U-625/99 od 7. juna 2001. godine, protiv koje je podnesena apelacija, donesena u vijeću od trojice sudija od kojih ni jedan više nije u tom sudu.

12. Kantonalno ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da je u postupku rješavanja o žalbi apelanata na rješenje prvostepenog organa žalbu rješavalo primjenom pozitivnih pravnih propisa (materijalnog i procesnog prava), pri čemu se vodilo računa da prava žalitelja ne budu ugrožena.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Už- 320/01 od 25. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelanti su presudu Vrhovnog suda primili 29. juna 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelanti su osporili navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iako apelanti pobijaju samo presudu Vrhovnog suda, iz navoda u apelaciji proizlazi da se apelanti žale i na odluke upravnih organa i presudu Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud razmotriti navode apelanata i u odnosu na te odluke.

a) Pravo na imovinu Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

18. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept “imovine” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati „imovinskim pravima“ i u tom smislu mogu predstavljati „posjed“ u smislu navedene odredbe (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier-und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23 februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53).

19. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

20. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

21. U konkretnom slučaju potrebno je, prvo, utvrditi tiče li se predmetna apelacija prava apelanata na imovinu. S tim u vezi, upravni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, vođen je po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice kojom je zahvaćen dio zemljišta koje su apelanti dobili na korištenje prilikom izgradnje porodičnog stambenog objekta. Dakle, predmetna apelacija se tiče prava korištenja zemljišta koje za apelante nesporno predstavlja „imovinsko pravo“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.

22. Apelanti se nisu u svojoj apelaciji pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmotriti u svjetlu navoda apelanata da su nadležni upravni organi i redovni sudovi u postupku rješavanja o njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti postupili nezakonito i površno, odnosno utvrdit će da li je način na koji su primijenili zakon redovni sudovi doveo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U postupku pred upravnim organima je utvrđeno da je dio zemljišta koji su apelanti dobili na korištenje za izgradnju stambenog objekta zahvaćen izgrađenom saobraćajnicom čije izmještanje su apelanti tražili. Apelanti su zahtijevali da se saobraćajnica izmjesti prema regulacionom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su apelanti izgradili svoj stambeni objekt 1974. godine. Međutim, novim Regulacionim planom „Pofalići“, koji je usvojen 1987. godine, zadržana je saobraćajnica na mjestu na kojem je izgrađena ali za jedan metar uža nego što je izgrađena. Vještačenjem je utvrđeno da ne postoje urbanističko-tehnički uvjeti za izmještanje saobraćajnice. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, upravni organi su zaključili da ne postoje uvjeti, u smislu člana 122. Zakona o prostornom uređenju, da se usvoji zahtjev apelanata. Kantonalni sud i Vrhovni sud su zaključili da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje upravni organi pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe, odlučivši da odbiju zahtjev apelanata. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da upravni organi i redovni sudovi nisu proizvoljno tumačili relevantne zakonske odredbe te da, prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu.

24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Ostali navodi

25. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe u postupku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice kojom je zahvaćen dio zemljišta koje je dato apelantima na korištenje.

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-678/04 (N. i Š.K.) | Sudska praksa | Aktio