Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-965/04 (LJ.R.)
Odluka donesena 15. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-965/04
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 965/04, rješavajući apelaciju Lj. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. R., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-213/04 od 29. septembra 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Lj. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gredica, općina Brčko, podnijela je, 3. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-2132/04 od 29. septembra 2004. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 20. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatraženo je 7. februara 2005. godine od Apelacionog suda, a 9. februara 2005. godine od Đ. R., kao učesnika u postupku, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. februara 2005. godine, dok Đ. R. nije dostavila odgovor.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je, 21. aprila 2005. godine, dostavljen apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-140/02-I od 17. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-213/04 od 29. septembra 2004. godine, odbijen je apelanticini tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o darovanju nekretnina, upisanih u z.k.ul.br. 300 i 363 k.o. Gredice, ukupne površine od 57.505m², a koje odgovaraju nekretninama upisanim u Pl. br. 138 k.o. Gredice, sastavljen 20. juna 1986. godine, između darodavca N. R., sina V. i tužene daroprimateljke Đ. R., ovjeren u Općinskom sudu Brčko, pod brojem Ov.2231/86 od 8. jula 1986. godine, zaključen protivno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i da ne proizvodi pravno dejstvo zbog apsolutne ništavosti. Tužbenim zahtjevom je također traženo da je tužena dužna priznati i dozvoliti da se u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi briše posjedovno i vlasničko stanje zasnovano na navedenom ugovoru o darovanju, u protivnom presuda će služiti kao osnova za brisanje.
7. U presudi Apelacionog suda, između ostalog, navedeno je da je Osnovni sud pravilno zaključio da je saglasno članu 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti i članu 72. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima kod ugovora o darovanju za ispunjavanje pismene forme dovoljno da ispravu potpiše, odnosno da na nju stavi rukoznak samo ona strana koja se ugovorom obavezuje. Apelacioni sud je ocijenio da je zaključak Osnovnog suda da je kod ovjere potpisa na ugovoru o darovanju, zaključenom između N. R. i Đ. R., bilo nužno ovjeriti samo potpis darodavca, dakle potvrditi vjerodostojnost samo njegovog potpisa, odnosno rukoznaka, zasnovan na pravilnoj primjeni člana 72. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima jer se obaveza da «ispravu potpišu sve osobe koje se njim (ugovorom) obavezuju» ne odnosi kod sklapanja ugovora o darovanju nekretnina i na daroprimaoca. Apelacioni sud navodi, da kod ovog ugovora ovjera potpisa i darodavca i daroprimaoca nema značenje forme potrebne za njegov valjan nastanak, već se za valjanost zahtijeva samo ovjera potpisa darodavca. Nadalje, Apelacioni sud ističe da za pravnu valjanost konkretnog ugovora o darovanju nije bilo nužno da Đ. R. kao daroprimaoc uopće potpiše ugovor, odnosno da se njen potpis-rukoznak ovjeri u nadležnom sudu.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH», br. 38/78 i 29/80) relevantne odredbe glase:
«Član 9. st. 2, 3 .i 4.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.» 9. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: Sastavljanje isprave «Član 72. st. 1. i 2.
(1)Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se njim obavezuju.
(2)Ugovaratelj koji ne zna pisati stavit će na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda odnosno drugog organa.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom Apelacionog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na imovinu koja se odnosi na naslijeđe iza njenog oca. Apelantica posebno ističe da je ugovor o darovanju, koji je zaključen između njenog oca i Đ. R. falsificiran, navodeći između ostalog i greške koje se odnose na netačno ime njenog oca koje je navedeno u predmetnom ugovoru..
b) Odgovor na apelaciju
11. Apelacioni sud smatra da apelantica neosnovano ukazuje na povredu svojih ustavnih prava, jer su u obrazloženju osporene presude potpuno konkretno navedeni razlozi zbog kojih ovaj sud nalazi da je zaključeni ugovor mogao proizvesti pravno dejstvo. Saglasno navedenim razlozima Apelacioni sud ne nalazi da je došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj GŽ- 213/04 od 29. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantica je ovu presudu Apelacionog suda primila 10. oktobra 2004. godine, a apelaciju je podnijela 3. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantica pobija presudu Apelacionog suda, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
19. Ustavni sud uočava da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
21. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
23. Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da pismenu ispravu o ugovoru potpisuju lica koja se njim obavezuju, odnosno svaki ugovarač za kojeg iz ugovora proizlazi neka obaveza. U konkretnom slučaju radilo se o zaključivanju ugovora o darovanju nekretnina kao jednostrano obaveznog ugovora, tj. ugovora iz kojeg samo za jednog ugovarača proizlazi obaveza iz ugovora, te je dovoljno da potpisanu izjavu da samo taj ugovarač. Također, zakonom je određeno da ugovarač koji ne zna pisati stavi na mjesto potpisa svoj rukoznak (otisak prsta), koji mora biti ovjeren potpisom dva svjedoka ili pečatom suda ili nekog drugog organa na samoj ispravi pored rukoznaka. Svjedoci, odnosno sud, odnosno drugi organ potvrđuje da je rukoznak stavio odnosni ugovarač na pismenoj ispravi.
24. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve apelanticine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku pred Osnovnim sudom na okolnosti zaključivanja spornog ugovora, te ispitao njene zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba donio pobijanu presudu, utvrdivši da je konkretni ugovor mogao proizvesti pravno dejstvo. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
26. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši principe pravičnog suđenja.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić