Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-246/05 (H. G.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravo na rad
  • Član II/5 Ustava BiH
  • Radni odnos
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-246/05

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 246/05, rješavajući apelaciju H. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H. G., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 291/03 od 4. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. G., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 291/03 od 4. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima faciae) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa A. Z., advokat iz Mostara, podnio je, 14. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-291/03 od 4. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, JP «Elektroprivreda Bosne i Hercegovine» d.d. Sarajevo – Hidroelektrane na Neretvi Jablanica (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je, 30. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 8. aprila 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor tužene je, 11. maja 2005. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je bio zaposlen kod tužene od 1977. pa do 1993. godine, kada ga su ga uhapsili pripadnici jedinice HVO-a i odveli u logor «Heliodrom». Iz logora je apelant deportiran u Republiku Hrvatsku, a od augusta 1993. pa do maja 1998. godine nalazio se kao izbjeglica u Švicarskoj. Nakon što je Švicarska zaključila sa Bosnom i Hercegovinom sporazum o povratku izbjeglica domovima, apelant se vratio u Mostar 1998. godine. Odmah nakon povratka apelant se obratio tuženoj, 4. juna 1998. godine, sa zahtjevom za nastavak rada, ali je tužena apelanta «tretirala kao da on prvi put traži da zasnuje radni odnos» i odbila njegov zahtjev. Stoga je apelant, tužbom Općinskom sudu II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tražio da se utvrdi da je Rješenje tužene o prestanku radnog odnosa broj 1217-68/96 od 6. maja 1996. godine nezakonito, te da je apelant u stalnom radnom odnosu kod tužene, a da je tužena dužna rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto i priznati mu sva prava iz radnog odnosa, počevši od 4. juna 1998. godine.

7. Djelimičnom presudom Općinskog suda broj P-475/99 od 2. juna 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 269/00 od 12. oktobra 2000. godine, utvrđeno je da je nezakonito Rješenje tužene broj 1217-68/96 od 6. maja 1996. godine kojim je apelantu prestao radni odnos, pa je to rješenje u cijelosti poništeno. O ostalom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno je Presudom Općinskog suda broj P-475/99 od 23. novembra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-159/02 od 9. januara 2003. godine. Ovom presudom je utvrđeno da je apelant u stalnom radnom odnosu kod tužene na radnom mjestu vozača autobusa sa punim radnim vremenom, a obavezana je tužena da mu isplati na ime naknade plaća za period od 4. juna 1998. godine pa do 31. maja 2001. godine ukupan iznos od 17.615 KM, sa kamatom po stopi od 18% na svaki mjesečni iznos, počevši od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Istom presudom je utvrđeno da su nezakonita rješenja tužene, broj 0251-2509-1909/01 i broj 0251-2501-1910/01, oba od 11. aprila 2001. godine, kao i Rješenje tužene broj 2508/01 od 14. maja 2001. godine, budući da je sud spojio ovaj predmet i predmet u kojem je apelant, posebnom tužbom, tražio poništenje navedenih rješenja donesenih prema članu 143. Zakona o radu, koji je u međuvremenu stupio na snagu.

8. U obrazloženju presude od 23. novembra 2001. godine Općinski sud navodi da je prethodno, svojom djelimičnom presudom od 2. juna 2000. godine, već utvrdio da je Rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantu broj 1217-68/96 od 6. maja 1996. godine nezakonito, pa da mu stoga pripada pravo na naknadu štete u visini neisplaćenih plaća, budući da je apelant bio onemogućen da radi i po tom osnovu ostvari plaću u periodu od 4. juna 1998. godine do 31. maja 2001. godine. U vezi sa dijelom presude koji se odnosi na poništenje rješenja donesenih u skladu sa članom 143. Zakona o radu, Općinski sud navodi da je utvrdio da se, nakon donošenja novog Zakona o radu koji je na snagu stupio 5. novembra 1999. godine, apelant obratio tuženoj, 21. decembra 1999. godine, sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. Zakona o radu. Tužena je donijela Rješenje broj 0251-2509-1909/01 od 11. aprila 2001. godine, kojim je utvrdila apelantu status zaposlenika na čekanju posla do 5. maja 2000. godine, kada je po sili zakona svim zaposlenicima na čekanju posla, koje poslodavac nije pozvao na rad, prestao radni odnos. Stoga je tužena istog dana donijela i drugo Rješenje, broj 0251-2501-1910/01, kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa 5. maj 2000. godine, uz otpremninu u iznosu od 1.285 KM. Apelant je izjavio prigovor protiv ovih rješenja, ali je tužena Rješenjem broj 2508/01 od 14. maja 2001. godine njegov prigovor odbila, pa je protiv tih rješenja apelant podnio drugu tužbu koja je, kako je rečeno, spojena sa prethodnom tužbom u već postojećem predmetu.

9. Općinski sud je navedena rješenja proglasio ništavim smatrajući da su «donesena retroaktivno i suprotno zakonskim propisima», te smatra da član 143. st. 1. i 2. Zakona o radu predviđaju da će zaposlenik, koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci, što znači od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Međutim, kako je tužena navedena rješenja donijela tek 11. aprila 2001. godine, Općinski sud smatra da je tužena postupila suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, zbog čega su ta rješenja nezakonita.

10. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-159/02 od 9. januara 2003. godine djelimično preinačio prvostepenu presudu i to samo u dijelu koji se tiče visine stope zatezne kamate i perioda u kojem se ta kamata ima platiti. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Odbijajući žalbene navode tužene, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da navedena rješenja o statusu zaposlenika na čekanju i o prestanku radnog odnosa nisu donesena u roku «koji je utvrđen Zakonom o radu, zbog čega je [apelant] propustio rok za podnošenje žalbe Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu». Zbog toga je, prema zaključku Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno poništio ova rješenja.

11. Međutim, Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-291/03 od 4. novembra 2004. godine preinačio obje nižestepene presude i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje. Međutim, Vrhovni sud zaključuje da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena u cijelosti postupila prema odredbama člana 143. Zakona o radu, te da je pogrešan stav nižestepenih sudova da sporna rješenja nisu donesena «u roku». Naime, rok za donošenje takvih rješenja, kako zaključuje Vrhovni sud, nije ni propisan Zakonom o radu, niti nekim drugim propisom. Također, Vrhovni sud zaključuje da je «neprihvatljivo i shvatanje drugostepenog suda da je [apelant] postupkom tužene propustio rok za podnošenje žalbe Kantonalnoj komisiji» budući da apelant «nije imao nikakvog razloga da pobija osporena rješenja kojima su mu priznata prava predviđena odredbama člana 143. Zakona o radu». Na osnovu toga, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da apelant ne može potraživati naknadu štete zbog neostvarene plaće, budući da u tom periodu nije ni radio.

IV. Relevantni propisi

12. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:

«Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. [...] Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz stava 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Član 143a.

Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu kantonalnoj Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu [...] Član 144.

Zaposlenici, čiji radni odnos miruje u skladu sa propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a koji po ovom zakonu nemaju pravo na mirovanje radnog odnosa, imaju pravo da se vrate na poslove koje su prije obavljali ili na druge odgovarajuće poslove u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u radu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Ovu diskriminaciju apelant vidi u tome što je, prvo, bio zatvoren u logoru, zatim protjeran, te mu je na taj način onemogućeno da obavlja rad. Nakon završetka rata «postojao je neskriveni animozitet osoba koje nisu napuštale Bosnu i Hercegovinu i osoba koje su to učinile», te da je kao povratnik spriječen da nakon povratka nastavi sa radom. Također, apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na slobodan povratak u mjesto porijekla, te da je prekršena i «obaveza da se stvore privredni i socijalni uvjeti pogodni za dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica, bez davanja prednosti nekoj određenoj grupi iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa preambulom, alinejom 3. i članom VII Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini». Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, budući da je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu plaća koje je «opravdano očekivao». Naime, tuženi je bio dužan omogućiti apelantu da radi, te mu za taj rad isplatiti plaću i odgovoran je za ispunjenje te obaveze. Apelant smatra da neisplaćene plaće predstavljaju njegovu imovinu, te da ima pravo na mirno uživanje svoje imovine, u čemu je onemogućen osporenom presudom. Također, apelant smatra da je diskriminiran i proizvoljnom primjenom člana 143. Zakona o radu, jer je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 144. Zakona o radu, koja se odnosi na mirovanje radnog odnosa.

b) Odgovor na apelaciju

14. Tužena osporava navode iz apelacije i ističe da je u cijelosti postupila prema odredbama Zakona o radu, te da je u skladu sa članom 143. tog Zakona donijela rješenje o uspostavi radno-pravnog statusa apelanta, a zatim donijela rješenje o otkazu ugovora o radu i utvrdila iznos otpremnine. Također, tužena navodi da je apelant izvršenjem već naplatio iznos dosuđen nižestepenim presudama, ali da nije tražio prinudno izvršenje i onog dijela nižestepenih presuda koji se odnose na vraćanje na rad. Apelant je apelaciju podnio tek kad je tužena, po osnovu osporene presude Vrhovnog suda, tražila protuizvršenje, a njegovi navodi o tome da je diskriminiran ili onemogućen u povratku u mjesto porijekla su neosnovani. Na osnovu navedenog, tužena predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-291/03 od 4. novembra 2004. godine. Ovu presudu apelant osporava zbog kršenja prava iz člana II/5. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

18. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] 7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije».

19. Apelant navodi da se vratio u svoj dom u Mostaru 1998. godine, ali smatra da mu je pravo na povratak povrijeđeno zato što nije ponovo primljen da radi kod tuženog, čime je, kako navodi, prekršena obaveza «da se stvore privredni i socijalni uvjeti pogodni za dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica». Međutim, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 1103/04 od 17. februara 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh. Apelant i sam navodi da se vratio u svoje ranije mjesto prebivališta, pa njegovi navodi koji se tiču prestanka radnog odnosa kod tužene ne pokreću pitanja u vezi sa pravom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant u apelaciji nije ponudio niti jedan argument niti dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi ovog ustavnog prava, a Ustavni sud smatra da iz apelacije i dostavljenih dokumenata nije očigledno da takva povreda postoji. Iz navedenog proizlazi da je apelacija u odnosu na član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima faciae) neosnovana.

20. U pogledu ostalog dijela apelacije predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-291/03 od 4. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 17. decembra 2004. godine, a apelaciju je podnio 14. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na rad

23. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta:

«Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava».

24. Član 14. Evropske konvencije glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

25. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Budući da pravo na rad nije garantirano Evropskom konvencijom, nije moguće ispitati postojanje eventualne diskriminacije apelanta po članu 14. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati eventualnu diskriminaciju apelanta samo u vezi sa pravom na rad po članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta.

26. Ustavni sud prije svega mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

27. Apelant ističe da mu je radni odnos prestao nezakonito, da mu nije omogućen povratak na posao kao povratniku, te smatra da je diskriminiran zato što je zbog odlaska u logor i progona iz Bosne i Hercegovine bio onemogućen da radi kao ostali. Također, apelant navodi da je nakon povratka diskriminiran zato što je «postojao neskriveni animozitet između osoba koje nisu napuštale Bosnu i Hercegovinu i osoba koje su to učinile», te da je kao povratnik spriječen da nakon povratka nastavi sa radom. Tužena, s druge strane, ističe da je u cijelosti postupila prema odredbi člana 143. Zakona o radu.

28. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao ustavni akt koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana. Prema tome, period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, Ustavni sud neće razmatrati, već će ispitati eventualno postojanje diskriminacije apelanta u vezi sa pravom na rad nakon tog datuma, jer samo taj period ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda.

29. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, ustvari, radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Naime, iz dokaza predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je tužena Rješenjem broj 1217-68/96 od 6. maja 1996. godine utvrdila prestanak radnog odnosa apelantu. Iako je ovo rješenje uručeno apelantu tek 1999. godine, on je imao i koristio mogućnosti zaštite prava iz radnog odnosa, što proizlazi i iz pravosnažne Djelimične presude Općinskog suda broj P-475/99 od 2. juna 2000. godine, kojom je ovo rješenje proglašeno nezakonitim i u cijelosti poništeno.

30. Apelant je koristio i mogućnosti koje mu je pružio član 143. Zakona o radu koji je u međuvremenu stupio na snagu, pa je tužena, po njegovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa, 11. aprila 2001. godine donijela Rješenje broj 0251-2501-1910/01, kojim mu je utvrđen status zaposlenika na čekanju posla, i Rješenje broj 0251-2501-1910/01 o prestanku radnog odnosa, te mu je utvrdila i visinu otpremnine. Protiv ovog rješenja o prestanku radnog odnosa apelant je koristio mogućnost izjavljivanja prigovora. Nakon što je tužena njegov prigovor odbila, apelant je tužbom ta rješenja osporio. Iz navedenog proizlazi da apelant nije onemogućen u ostvarivanju svojih prava prema Zakonu o radu, ili da mu je diskriminacijskim postupanjem onemogućeno pravo da koristi pravne lijekove koje je imao na raspolaganju.

31. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je diskriminiran proizvoljnom primjenom Zakona o radu zato što je na njega, kako navodi, trebalo primijeniti odredbu člana 144. Zakona o radu koji se odnosi na mirovanje radnog odnosa. Ustavni sud, prema vlastitoj jurisprudenciji, nije nadležan vršiti provjeru načina na koji su nižestepeni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). U konkretnom slučaju, apelant ne navodi argumente ili dokaze koji bi vodili zaključku da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 144. Zakona o radu, niti je takve argumente ili dokaze iznosio u redovnom postupku. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj i diskriminacijskoj primjeni pozitivnih propisa paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, pa Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

32. Navode apelanta o tome da su rješenja po članu 143. Zakona o radu donesena «mimo roka», čime je onemogućen da zaštitu traži pred Kantonalnom komisijom, te da je na taj način diskriminiran, Ustavni sud također ocjenjuje neosnovanim. Prije svega, Zakon o radu ne predviđa poseban rok za donošenje rješenja po članu 143. stav 1. i 2. Zakona o radu. Osim toga, prema članu 143a. Zakona o radu, Kantonalnoj komisiji se žalba podnosi u slučaju da postoji povreda prava iz člana 143. Zakona o radu, tj. kada poslodavac odbije ili iz drugog razloga ne uspostavi zaposleniku, koji za to ispunjava uvjete, radno-pravni status zaposlenika na čekanju ili mu ne prizna druga prava koja na osnovu tog statusa proizlaze iz člana 143. Zakona o radu, što u odnosu na apelanta očigledno nije slučaj.

33. Konačno, Ustavni sud naglašava da je odredba člana 143. Zakona o radu na isti način primjenjivana i na ostale osobe u sličnoj situaciji, bez obzira jesu li neprekidno boravili u Bosni i Hercegovini ili su kao izbjeglice bili određeni period van Bosne i Hercegovine. Apelant nije ponudio nikakve činjenice ili dokaze kojima bi dokazao suprotno, kao ni činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je postupak pred Vrhovnim sudom, u kojem je donesena osporena presuda, bio diskriminirajući u odnosu na apelanta, niti je takva diskriminacija očigledna.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav

1. Međunarodnog pakta.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, ukoliko apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, ili ako takva diskriminacija očigledno ne proizlazi iz odluke koju apelant pobija.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-246/05 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio