Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7/05 (V. B.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prenos stanarskog prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7/05

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 7/05, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už- 388/03 od 5. augusta 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-205/02 od 23. jula 2003. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-600/02 od 14. novembra 2002. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Visoko broj 03/2-23-5-10/02 od 6. aprila 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Niša, kojeg zastupa S. Č. iz Visokog, podnio je 4. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-388/03 od 5. augusta 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-205/02 od 23. jula 2003. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-600/02 od 14. novembra 2002. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Visoko broj 03/2-23-5-10/02 od 6. aprila 2002. godine. Apelant je, 5. aprila 2005. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio vlasniku stana, Udruženju boraca NOR-a, da proda i da raspolaže stanom u Visokom, naselje Luke D-III, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 7/05 od 26. aprila 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere .

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 12. aprila 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. aprila 2005. godine, tuženi 28. aprila 2005. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 9. maja 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

2. Apelant se nakon smrti svog strica, koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Visokom, naselje Luke D-III, obratio Općinskoj službi za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Općinska služba) sa zahtjevom da on bude određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je sa stricem zaključio 2. novembra 1989. godine. Općinska služba je Rješenjem broj 03/2-23-5-10/02 od 6. aprila 2002. godine odbila ovaj apelantov zahtjev. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio žalbu tuženom, koji je Rješenjem broj 12-23-600/02 od 14. novembra 2002. godine apelantovu žalbu odbio.

3. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je Presudom broj U-205/02 od 23. jula 2003. godine odbio apelantovu tužbu. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da apelant nije nikada uselio u stan svoga strica, iako je s njim zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, niti je s njim ikada zasnovao životnu zajednicu. Također, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno primijenili član 6. Zakona o stambenim odnosima, koji propisuje da lice koje ima zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava mora više od pet godina biti korisnik predmetnog stana po osnovu tog ugovora da bi bilo smatrano članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.

6. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Už-388/03 od 5. augusta 2004. godine odbio apelantovu žalbu i u cijelosti potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je samo ekonomska zajednica i trajno življenje i stanovanje u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava kroz određeni period uvjet za stjecanje svojstva korisnika stana, koji bi kasnije imao pravo da poslije smrti nosioca stanarskog prava nastavi koristiti stan. Kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da to nije slučaj kod apelanta, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantovu tužbu protiv osporenog rješenja upravnog organa.

IV. Relevantni propisi

7. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, te «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

«Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

[...] Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog tome navodi da su sudovi i upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da je apelant isključivi nasljednik na drugoj imovini koja je ostala iza njegovog strica sa kojim je živio, o kojem se brinuo i prema kojem je ispunio sve obaveze koje je preuzeo u ugovoru o doživotnom izdržavanju. Također, apelant smatra da je ugovor o doživotnom izdržavanju s njegove strane u cijelosti ispoštovan «sve dok nije zbog ratnih dejstava bio prinuđen da napusti Visoko i da ode u izbjeglištvo u Niš», gdje se i danas nalazi.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud pobija navode iz apelacije i ističe da presudom tog suda nisu ni na koji način povrijeđena apelantova prava. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

10. Tuženi također pobija navode iz apelacije i navodi da se članom porodičnog domaćinstva mogu smatrati samo lica takstativno nabrojana u članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Apelant je sam izjavio pred prvostepenim organom da nije živio sa stricem koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, jer je morao živjeti sa svojom majkom. Također, u postupku je utvrđeno da apelant nije nikada ni bio prijavljen na adresi spornog stana, već na drugoj adresi. Budući da formalno postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju nije dovoljno za utvrđivanje statusa člana zajedničkog domaćinstva, nadležni organ je dužan da takav status utvrdi u svakom konkretnom slučaju. Kako apelant nije stekao status člana porodičnog domaćinstva u skladu sa zakonom, prvostepeni i drugostepeni organ su njegov zahtjev odbili. Tuženi smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-Už-388/03 od 5. augusta 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 6. novembra 2005. godine, a apelaciju je podnio 4. januara 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

15. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

17. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“1Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

19. Ustavni sud mora prije svega utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o «imovini» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant moglo bi se primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.

20. Stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99).

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). U tom smislu, pitanje je li apelant, u vrijeme smrti svoga strica, imao status člana porodičnog domaćinstva, detaljno je ispitano i obrazloženo osporenim sudskim presudama i odlukama nadležnih organa uprave. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su tumačili i primijenili relevantne pozitivno-pravne odredbe koje se tiču stjecanja statusa člana porodičnog domaćinstva u slučaju postojanja ugovora o doživotnom izdržavanju, a osporene odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Naime, upravni organi i sudovi su utvrdili da apelant, iako je imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, nikada nije uselio u sporni stan, niti je živio sa pokojnim stricem. Zbog toga apelant nije, u vrijeme smrti svoga strica, nosioca stanarskog prava, imao pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, te mu zbog toga ne pripada pravo da bude određen za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, uprkos formalnom postojanju ugovora o doživotnom izdržavanju. Iz navedenog proizlazi da apelant nije imao «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije imao konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je po zakonu mogao očekivati da će to pravo steći, usljed čega nema «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-7/05 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio