Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/04 (B.T.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-552/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-552/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. T., podnesena zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu, broj I- 1716/03 od 8. avgusta 2003. godine, kao i Ugovora o odloženom plaćanju obaveza po osnovu rješenja o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu, broj I-1716/03 od 8. avgusta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, podnio je, 23. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-1716/03 od 8. avgusta 2003. godine, kao i Ugovora o odloženom plaćanju obaveza po osnovu rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj I-1716/03 od 8. avgusta 2003. godine.

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-61/01 od 20. juna 2003. godine, naloženo je Općini Lukavac da apelantu, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 9.385 KM uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 751,44 KM. Obzirom da Općina Lukavac nije dobrovoljno izvršila navedenu presudu Općinskog suda, apelant je protiv Općine Lukavac podnio prijedlog za izvršenje. Općinski sud donio je rješenje o izvršenju, broj I-1716/03 od 8. avgusta 2003. godine, kojim je Općini Lukavac naloženo da apelantu isplati iznos dosuđen navedenom pravosnažnom presudom Općinskog suda.

3. Navedeno rješenje o dozvoli izvršenja Općinski sud je, 21. oktobra 2003. godine, dostavio Tuzlanskoj Banci d.d. Filijala Lukavac (u daljnjem tekstu: Banka), uz nalog da se postupi po odredbama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 32/03), odnosno da se obustava sredstava sa računa Općine Lukavac vrši na način i u visini kako je to dozvoljeno rješenjem o izvršenju. Banka je, 6. novembra 2003. godine, na temelju člana 167. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, obavijestila apelanta da se njegovo potraživanje prema Općini Lukavac nalazi u četvrtom prioritetu na devetom mjestu.

4. Nakon toga, apelant je, 11. februara 2004. godine, sa Općinom Lukavac zaključio ugovor o odgođenom plaćanju obaveza po osnovu rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj I- 1716/03 od 8. avgusta 2003. godine, kojim je u čl. 1. i 2. utvrđeno da će ukupan dug u iznosu od 10.136,44 KM biti isplaćen u ratama sa rokovima dospijeća zaključno sa 30. juni 2004. godine. Članom 3. navedenog ugovora utvrđeno je da ukoliko izvršenik (Općina Lukavac) ne postupi u skladu sa rokovima iz predmetnog ugovora, tražilac izvršenja (apelant) zadržava pravo naplate ukupnog, odnosno preostalog dijela obaveze. Općina Lukavac nije ispoštovala uslove iz navedenog ugovora o odgođenom plaćanju obaveza.

5. U apelaciji se traži od Ustavnog suda da «izvrši pritisak na Općinu Lukavac», kako bi se apelantu isplatila naknada štete iz predmetnog rješenja o izvršenju, odnosno ugovora o odloženom plaćanju. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na članove Ustava Bosne i Hercegovine kojima se garantira zaštita određenih ustavnih prava, iz navoda apelacije može se zaključiti da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;“.

7. Pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeno je apelantovo pravo da mu se isplati određen novčani iznos na ime naknade materijalne štete od strane Općine Lukavac. Nakon toga, doneseno je rješenje o prinudnom izvršenju, koje je dostavljeno Banci kod koje dužnik ima otvoren račun. Banka je obavijestila apelanta da se njegovo potraživanje, od Općine Lukavac, nalazi u četvrtom prioritetu na devetom mjestu. Apelant je sa Općinom Lukavac zaključio ugovor o odgođenom plaćanju obaveza. Prema odredbama navedenog ugovora ukoliko dužnik ne ispoštuje svoje obaveze, povjerilac tj. apelant zadržava pravo naplate ukupnog novčanog iznosa, odnosno njegovog preostalog dijela. Kako obaveze iz pomenutog ugovora nisu ispoštovane, rješenje o izvršenju Općinskog suda dalje ostaje na snazi i treba biti izvršeno, odnosno sa računa Općine Lukavac dosuđena novčana sredstva trebaju biti prebačena na račun apelanta, što do sada nije učinjeno, pa apelant u tome vidi povredu svojih ustavnih prava.

8. Dakle, apelant se žali što navedeno rješenje o izvršenju još nije realizovano u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

9. Tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i odluku Ustavnog suda, broj AP- 288/03, od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i efektivan (djelotvoran) način. Obaveza obezbijeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.

10. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo, nego se radi o specifičnom postupku izvršenja na novčanom potraživanju od dužnika na čijem transakcionom računu, u trenutku dostave rješenja o izvršenju, nije bilo slobodnih sredstava za izvršenje. Zbog toga je Banka i obavijestila apelanta da se njegovo potraživanje od Općine Lukavac nalazi u četvrtom proritetu na devetom mjestu. Naime, Općinski sud, kao nadležan organ, je efikasno i zakonito obavio svoju funkciju, tj. utvrdio apelantovo građansko pravo u parničnom postupku, zatim donio rješenje o izvršenju koje je dostavio na naplatu Banci, koja je apelanta obavijestila o redoslijedu naplate sa transakcionog računa dužnika. Ugovor o odgođenom plaćanju novčanih obaveza iz predmetnog rješenja o izvršenju, koji je apelant zaključio sa Općinom Lukavac, nije izvršen od strane Općine Lukavac, tako da prema odredbama tog ugovora apelant i dalje zadržava pravo na prinudno izvršenje. Dakle, građansko pravo apelanta, pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku, bit će ostvareno u skladu sa redoslijedom naplate potraživanja sa transakcijskog računa Općine Lukavac. S druge strane, ukoliko Banka ne bude postupala u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete, u smislu člana 175. Zakona o izvršnom postupku.

11. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije dao konkretne dokaze o tome da Banka bezrazložno odbija da postupi po predmetnom rješenju o izvršenju, niti je dao dokaze da se vrši isplata drugim povjeriocima koji su svoje potraživanje ostvarili kasnije od apelanta, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija očigledno (prima faciae) neosnovana.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/04 (B.T.) | Sudska praksa | Aktio