Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1346/05 (E.I.)
Odluka donesena 13. 07. 2005.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1346/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine, u predmetu broj AP-1346/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 7., 14. i 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. I., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Kv-24/05 od 4.
maja 2005. godine, u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima faciae) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. I., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Kv-24/05 od 4.
maja 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. I., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Kv-24/05 od 4.
maja 2005. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. E. I. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda Zenica, podnio je, 17. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-24/05 od 4. maja 2005. godine.
2. Kantonalni sud je osporenim rješenjem, broj Kv-24/05 od 4. maja 2005. godine, protiv apelanta produžio pritvor, u kojem se apelant nalazi od 2. novembra 2004. godine. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora protiv apelanta, a naročito jer postoji opasnost od bijega, budući da je apelant već bio u bjekstvu, te da je lišen slobode na temelju izdate potjernice.
3. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5.1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da protiv njega ne postoji krivična optužba i da je nezakonito lišen slobode, zatim da se postupak «ne vodi po važećem krivično-procesnom zakonu», te da mu je uskraćeno pravo na efektivan pravni lijek.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 7., 14. i 17. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tač. 7., 14. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
[...] 7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;
[...] 14. apelacija je preuranjena;».
[...] 17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
5. Što se tiče navoda apelanta o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je apelacija očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena, i ako nema izgleda na uspjeh. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje o produženju pritvora i poziva se na pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz čl. 5. Evropske konvencije, ističući da mu je osporenim rješenjem «uskraćeno pravo na pravni lijek». Međutim, apelant je propustio izjaviti žalbu na prvostepeno rješenje koje osporava, što znači da je u zakonu predviđeno pravno sredstvo za ispitivanje zakonitosti pritvora, ali da ga apelant, iako je o tome bio poučen, nije koristio. Radi toga, Ustavni sud je navode apelanta o kršenju prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
6. U vezi sa navodima apelanta o povredi člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu da praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostatci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
7. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je samo doneseno procesno rješenje kojim je produžen pritvor protiv apelanta. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na član 6. Evropske konvencije preuranjeni.
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant osporava prvostepeno rješenje Kantonalnog suda, broj Kv-24/05 od 4. maja 2005. godine, kojim mu je produžen pritvor. Međutim, protiv ovog rješenja apelant je mogao izjaviti žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, o čemu je poučen u pravnom pouci datoj u prvostepenom rješenju. Ovo pravno sredstvo apelant nije koristio, čime je propustio mogućnost da žalbeni sud razmotri njegove navode i ispita zakonitost pritvora koji je protiv njega određen. Ustavni sud ističe da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući redovnim sudovima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje korištenja pravnih lijekova mogućih po zakonu, ili nepoštovanje formalnih zahtjeva pravnog lijeka, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.). Iz navedenog proizilazi da u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. Evropske konvencije, apelant nije iskoristio sve pravne lijekove koje je imao mogućnosti koristiti po zakonu.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7., 14. i 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, ukoliko je preuranjena ili ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić