Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1393/05 (V.D.)

Odluka donesena 13. 07. 2005.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1393/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine, u predmetu broj AP-1393/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. D., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-356/05 od 28. aprila 2005. godine, rješenja Općinskog suda u Zenici, broj I-3023/02 od 16.

novembra 2004. godine, i zaključka Općinskog suda u Zenici, broj I- 3023/02 od 5. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. D., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-356/05 od 28. aprila 2005. godine, rješenja Općinskog suda u Zenici, broj I-3023/02 od 16.

novembra 2004. godine, i zaključka Općinskog suda u Zenici, broj I- 3023/02 od 5. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima faciae) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je, 28. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-356/05 od 28. aprila 2005. godine, rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-3023/02 od 16. novembra 2004. godine, i zaključka Općinskog suda, broj I-3023/02 od 5. novembra 2004. godine. Apelant je takođe tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom će kupcu apelantovog poslovnog objekta, Milošević Zoranu, zabraniti bilo kakvo raspolaganje navedenim poslovnim objektom do konačne odluke Ustavnog suda o ovom predmetu.

2. Apelant je sa Investiciono-komercijalnom bankom DD Zenica (u daljnjem tekstu: banka), 8. januara 2001. godine, zaključio ugovor o investicionom kreditu. Prema ugovoru, banka je apelantu odobrila investicioni kredit u iznosu od 110.000,00 KM iz sredstava Vlade Zeničko-dobojskog kantona, radi finansiranja apelantovog investicionog programa «Proširenje proizvodnje poslastičarskih proizvoda».

3. Radi obezbjeđenja novčanog potraživanja koje banka, kao kreditor, ima prema apelantu, banka i apelant su, 7. februara 2001. godine, zaključili Sporazum, broj Ip-104/2001, o zasnivanju založnog prava na nekretninama apelanta kao dužnika. Prema ovom sporazumu stranke su saglasne da se izvrši uknjižba založnog prava na poslovnom objektu apelanta, koji se nalazi u Zenici, ulica Muhameda Seida Serdarevića bb, ukupne procijenjene vrijednosti u iznosu od 415.954,00 KM. Tačkom 5. ovog sporazuma utvrđeno je da su stranke saglasne da se može izvršiti prodaja navedenih nekretnina apelanta, ako potraživanje banke ne bude izmireno po dospijeću.

4. Apelant je u apelaciji naveo da je banka od odobrenih sredstava apelantu plasirala 77.000,00 KM, jer je Vlada Zeničko-dobojskog kantona, kao vlasnik sredstava kredita, naložila banci da odobreni iznos sredstava od 110.000,00 KM smanji i plasira samo 77.000,00 KM, preporučivši da nedostajući iznos od 33.000,00 KM banka plasira apelantu iz svojih sredstava. Banka je odbila zahtjev apelanta da mu iz svojih sredstava odobri nedostajući iznos. Zbog toga što nije dobio puni iznos kredita, apelant nije mogao da ostvari projektovani obim proizvodnje i time stekne pretpostavke da odobreni investicioni kredit počne vraćati.

5. Apelant u apelaciji dalje, navodi da je na osnovu odluka Općinskog suda, u postupku izvršenja, a po prijedlogu banke, izvršena prodaja njegovog cjelokupnog poslovnog objekta.

6. Apelant se u apelaciji žali na zaključak Općinskog suda, broj I-3023/02 od 5. novembra 2004. godine, kojim se proglašava da je predmetna nekretnina na trećem ročištu za prodaju nekretnina apelanta, odražanog 5. novembra 2004. godine, prodata najboljem ponuđaču Zoranu Miloševiću. Apelant se dalje, žali na rješenje Općinskog suda, broj I-3023/02 od 16. novembra 2004. godine, kojim je odlučeno da se poslovni objekat apelanta na kojem je upisano založno pravo, dosuđuje ponuđaču Zoranu Miloševiću iz Zenice. Ovim rješenjem je takođe naloženo zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini.

7. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-356/05 od 28. aprila 2005. godine, odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja Općinskog suda Navedenim rješenjem Kantonalnog suda potvrđeno je rješenje prvostepenog suda, a kupac Zoran Milošević, je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

8. Apelant smatra da je donošenjem osporenih odluka došlo do povrede njegovih ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i pravo na djelotvorno pravno sredstvo iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima faciae) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;

...

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; .»

10. Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u izvršnom postupku, kojima je na temelju izvršne isprave, Sporazuma broj Ip-104/2001 od 7. februara 2001. godine, u cilju naplate novčanog potraživanja banke u iznosu od 78.391,20 KM izvršena prodaja predmetne nekretnine. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

12. U konkretnom slučaju apelant je slobodno disponirao svojim građanskim pravima i obavezama, zaključivši navedeni sporazum sa bankom 7. februara 2001. godine, a koji je bio izvršni naslov u postupku prodaje sporne nekretnine. U vezi primjedbi apelanta da je pobijano rješenje Općinskog suda, broj I-3923/02 od 16. novembra 2004. godine, neizvršivo, jer se ne zna koji dio poslovnog prostora površine od 61 kvadratnog metra se dosuđuje najboljem ponuđaču, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, broj Gž-356/05 od 28. aprila 2005. godine, naveo da je založno pravo uknjiženo na cijelom poslovnom objektu, kako je upisan u zemljišnoj knjizi, a koji prema nalazu vještaka, koji je sastavni dio Sporazuma, broj Ip-104/2001, ima površinu 220,08 kvadratnih metara.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant svojom slobodnom voljom zaključio Sporazum, kao izvršni naslov, kojim je zasnovao založno pravo na svojoj nekretnini, prihvatajući pravne posljedice koje iz toga proizilaze, kao i rizik da se iste nepokretnosti, od strane suda u izvršnom postupku, prodaju u cilju namirenja povjeriočevog potraživanja. Ustavni sud je već zaključio u tački 14. ove odluke da se predmetni izvršni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa se apelantovi navodi u vezi povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine).

15. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek u svim slučajevima, već samo u slučajevima koji se tiču prava garantovanih Evropskom konvencijom, pri čemu se ne mora neophodno utvrditi kršenje nekog od tih prava. Stoga, da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom. Iako to eksplicitno ne navodi, iz apelacije proizilazi da se apelant žali na kršenje člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kako je već rečeno, izvršni postupak, u principu, isključen je iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Glasenapp protiv Njemačke, od 28. avgusta 1986. godine, Serija A, broj 104, stav 48).

16. Iz ovoga proizilazi da je i ovaj dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Dalje, apelant ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, apelant osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava.

18. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).

19. Zbog toga, Ustavni sud je ove navode apelanta odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosnio ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1393/05 (V.D.) | Sudska praksa | Aktio