Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/05 (S. L., M. B., F. T., H. S., T. R., M. H., M. K., M. B., H. Č.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-591/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. juna 2005. godine, u predmetu broj AP-591/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. L., M. B., F. T., T. R., M. H., H. S., M. K., M. B., H. Č. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-502/04 od 15. februara 2005. godine, broj Gž 668/04 od 31. januara 2005. godine, broj Gž-514/04 od 18. februara 2005. godine, broj Gž-32/05 od 22. februara 2005. godine, i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj RS-236/04 od 22. jula 2004. godine, broj RS-64/03 od 20. septembra 2004. godine, broj RS-29/03 od 20.
oktobra 2004. godine, broj RS-64/04 od 29. oktobra 2004. godine, broj RS-14/05 od 22. februara 2005. godine, broj RS-204/04 od 13.
januara 2005. godine, broj RS-285/04 od 9. septembra 2004. godine, broj RS-198/04 od 24. januara 2005. godine, broj RS-207/03 od 27.
oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. S. L., M. B., F. T., H. S., T. R., M. H., M. K., M. B., H. Č. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Doboja, koje zastupa Z. M., advokat iz Doboja, podnijeli su, 21. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-502/04 od 15. februara 2005. godine, broj Gž 668/04 od 31. januara 2005. godine, broj Gž-514/04 od 18. februara 2005. godine, broj Gž-32/05 od 22. februara 2005. godine, i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-236/04 od 22. jula 2004. godine, broj RS-64/03 od 20. septembra 2004. godine, broj RS-29/03 od 20. oktobra 2004. godine, broj RS-285/04 od 9. septembra 2004. godine, broj RS-204/04 od 13. januara 2005. godine, broj RS-64/04 od 29. oktobra 2004. godine, broj RS- 14/05 od 22. februara 2005. godine, broj RS-198/04 od 24. janura 2005. godine, broj RS-207/03 od 27. oktobra 2004. godine.
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP- 591/05, AP-595/05, AP-621/05, AP-622/05, AP-628/05, 637/05, 638/05, AP-658/05, AP-674/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-591/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Apelanti su, u periodu od 17. februara 2003. godine do 20. maja 2004. godine, podnijeli tužbe Osnovnom sudu radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je osporenim rješenjima, koja su potvrđena rješenjima Okružnog suda, odbacio tužbe kao neblagovremene, sa obrazloženjem da nisu podnesene u roku previđenom Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Taj sud je naveo da su apelanti trebali podnijeti tužbu u roku od 15 dana od dana uručenja rješenja, odnosno od dana kad su saznali za povredu prava iz radnog odnosa, a kako to nisu učinili, nisu ispunili formalne uslove za podnošenje tužbe.
4. Apelanti se u apelaciji žale da su rješenja Okružnog i Osnovnog suda povrijedila njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), te pravo na rad. Apelanti traže od Ustavnog suda da ukine osporena rješenja, naloži poslodavcima da odmah ponudi apelantima mogućnost povratka na radno mjesto i da naloži Osnovnom sudu da po hitnom postupku riješi zahtjeve apelanata za naknadu štete zbog izgubljene zarade i doprinosa.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovo formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. U konkretnim slučajevima, radni odnosi u Republici Srpskoj su bili regulisani Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90), kojim je, u odredbama iz člana 80. stav 2., bilo propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ima pravo da u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je radnik saznao za povredu tog prava, podnese prigovor nadležnom organu u preduzeću. Član 83. stav 1. ovog zakona je propisivao da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
8. Redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata, već su tužbe odbačene iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da apelanti nisu blagovoremeno podnijeli tužbe prvostepenom sudu. Osnovni sud je zaključio da se apelanti nisu mogli osloboditi obaveze da iskoriste pravo na prigovor poslodavcu, u odnosu na radnje kojim je došlo do povrede njihovog prava iz radnog odnosa. Prema zakonskim odredbama bili su obavezni da podnesu prigovor u roku od 15 dana od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, ili u roku od 15 dana od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje u Republici Srpskoj. Međutim, apelanti su propustili da to učine, te su podnijeli tužbu Osnovnom sudu u periodu od 17. februara 2003. godine do 20. maja 2004. godine.
9. Apelanti, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, nisu argumentovano opravdali činjenicu propusta podnošenja prigovora poslodavcu, odnosno neblagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelanti nisu opravdali tvrdnju da je podnošenje tužbe u zakonom propisanim rokovima, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njih, zbog čega bi formalne odluke Okružnog suda predstavljale povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su sve vrijeme tvrdili da je prekid njihovog radnog odnosa bio protivzakonit, politički i diskriminatorski. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić