Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-935/04 (D.M.)
Odluka donesena 13. 07. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-935/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici: Hatidža Hadžiosmanović i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 13. jula 2005. godine, u predmetu broj AP-935/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M., podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gvlp-2/04 od 15. septembra 2004. godine, presude Apelacionog suda Bosne i Hercegovine, broj Gž-228/03 od 29. septembra 2003. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-
368/01-1-4 od 1. jula 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, podnio je, 20. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gvlp-2/04 od 15. septembra 2004. godine, presude Apelacionog suda, broj Gž-228/03 od 29. septembra 2003. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-368/01-1-4 od 1. jula 2003. godine.
2. Osnovni sud je, presudom, broj P-368/01-1-4 od 1. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-228/03 od 29. septembra 2003. godine, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 29.452,50 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
3. Apelacioni sud je rješenjem, broj Gvlp-2/04 od 15. septembra 2004. godine, odbio apelanta sa zahtjevom za ponavljanje postupka okončanog pred Apelacionim sudom, broj Gž-228/03.
4. Apelant se žali da mu je, navedenim odlukama, povređeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj. 1. uz Evropsku konvenciju, kao i prava zagarantovana članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
6. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 5. svibnja 2001. godine,).
8. Iz dosadašnje sudske prakse Ustavnog suda i organa Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine i bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).
9. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda člana 6. Evropske konvencije što u konkretnom predmetu nije slučaj.
10. Dakle, zahtjev za ponavljanje postupka je u konkretnom slučaju neefektivan pravni lijek koji ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije i koji apelant nije dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije. Stoga,, konačna odluka za apelanta predstavlja presuda Apelacionog suda, broj Gž-228/04 od 29. septembra 2003. godine, obzirom da je tom odlukom riješeno o žalbi apelanta na prvostepenu presudu.
11. Kako je, 15. oktobra 2003. godine, apelantu uručena presuda Apelacionog suda, broj Gž-
228/03 od 29. septembra 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 20. oktobra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Apelacionog suda.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić