Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-544/04 (B.B.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-544/04

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 544/04, rješavajući apelaciju B. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 89/02 od 28. aprila 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-472/01 od 17. oktobra 2001. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-315/00 od 15. marta 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 21. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-89/02 od 28. aprila 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-472/01 od 17. oktobra 2001. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 315/00 od 15. marta 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 9. februara 2005. godine, a od Bajre Šahinovića iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: tuženi) 3. juna 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor 17. februara, Općinski sud 14. februara, a tuženi 13. juna 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 1. i 16. juna 2005. godine, dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-315/00 od 15. marta 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-472/01 od 17. oktobra 2001. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik sa dijelom 1/1 na nekretninama označenim u zemljišnim knjigama kao državno vlasništvo, K.O. Sanski Most, upisane u Pl.-2241, k.č. 1058/2, zvana Jošik, kultura, močvara, površine 90m², kao i korisnik kuće na navedenoj parceli. Apelantica je istom tužbom tražila da se obaveže tuženi da joj preda u vlasništvo, posjed i korištenje kuću slobodnu od lica i stvari ili da joj isplati protuvrijednost u visini od 35.000,00 KM, sa kamatom od dana utuživanja do predaje u posjed, te da su ona i tuženi dužni trpjeti upis prava vlasništva po presudi suda i da je tuženi dužan nadoknaditi troškove spora.

7. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je nekretnina na kojoj se nalazi sporna kuća nacionalizirana, tj. da je državno vlasništvo i da tuženi uživa spornu nekretninu još od 1983. godine, a da je ona u katastarskom operatu upisana na apelanticino ime. Apelantica je tužbom tražila utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed sporne nekretnine. Tuženi je osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva ističući da je apelantica njemu prodala spornu nekretninu 1983. godine. Između ostalih činjenica koje su u postupku utvrđene, svi saslušani svjedoci potvrdili su da je apelantica tuženom prodala spornu nekretninu. Općinski sud je donio pobijanu presudu imajući u vidu Zakon o vlasničko-pravnim odnosima.

8. Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju, izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-472/01 od 17. oktobra 2001. godine, smatrajući da je utvrđeno da je sporna nekretnina nacionalizirana, tj. da je državno vlasništvo, da tuženi spornu nekretninu uživa još od 1983. godine, a svi saslušani svjedoci su potvrdili da je apelantica tuženom prodala nakretninu. Vrhovni sud je zaključio da je teret dokaza da je apelantica vlasnik nekretnine i da je njeno pravo na sporne nekretnine jače od tuženikovog, bio na apelantici, pa kako ona te relevantne činjenice nije dokazala, u smislu čl. 43. i 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, osnovano je odbijen njen zahtjev. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o publicijanskoj tužbi-pretpostavljenog vlasnika, pa je apelantica trebala dokazati svoje jače pravo na posjed, dok je tuženi u postupku dokazao da je teretno stekao spornu nekretninu na kojoj je i kuća. Vrhovni sud je posebno istakao da ne stoje apelanticini prigovori da je tuženi donesenim presudama stekao neka prava, jer o pravima tuženog u konkretnoj parnici nije ni odlučivano, budući da nije istaknut protutužbeni zahtjev.

IV. Relevantni propisi

9. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98) relevantne odredbe glase:

«Zaštita prava vlasništva Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništava, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla bezteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstveno ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, također, ističe da su joj povrijeđena i prava na djelotvoran pravni lijek, na zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava, zaštićeni čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su sudovi, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava, donijeli odluke na osnovu pretpostavki, a ne na osnovu materijalnih dokaza, navodeći da je nekretnine izdala u zakup, a ne prodala tuženom. Apelantica tvrdi da nije sporno vlasništvo na nekretninama, nego je sporna predaja u posjed nekretnina. Općina Sanski Most nema vlasničke knjige i u zemljišnim knjigama vodi samo posjedovno stanje na zemljištu, dok se pravo vlasništva na izgrađenim objektima ne vodi u knjigama, ističući da su ona i njen brat, koji je umješač u istom sporu, predmetne nekretnine naslijedili od njihove majke.

b) Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud ističe da je svoje stanovište i razloge za donošenje drugostepene odluke obrazložio u istoj odluci, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Općinski sud navodi da u njegovom postupanju nisu učinjene povrede apelanticinih ustavnih prava.

13. Tuženi u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navodi da je u posjed spornih nekretnina ušao 1983. godine, na osnovu kupovine, povodom koje je i zaključen pismeni ugovor koji je u toku rata uništen. U međuvremenu je na istoj parceli izgradio porodičnu stambenu zgradu u kojoj sada živi sa svojom porodicom, te je podnio i tužbu Općinskom sudu za utvrđivanje prava vlasništva. Smatra da navodi apelacije nisu osnovani, jer je postupak pred sudovima trajao duže i za to vrijeme svakoj je stranci pružena mogućnost da priloži svu dokumentaciju, da se izjasni čak i više puta o svim okolnostima i činjenicama tako da se ne može govoriti ni o kakvoj povredi prava na pravično suđenje, a još manje o povredama prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-89/02 od 28. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Kako je apelacija podnijeta 21. juna 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, te čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

22. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

23. Ustavni sud ne sumnja da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

24. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

26. U vezi sa apelanticinim prigovorom da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno kao i u pogledu nepravilne ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelanticini prigovori o tome da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, a s tim u vezi i nepravilno ocijenili dokaze, neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su sudovi ocijenili dokaze u konkretnom slučaju očigledno proizvoljno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

27. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir sve apelanticine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku na okolnost tužbenog zahtjeva, te ispitali njene zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba jasno obrazložili svoje odluke. Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima propisana je zaštita prava vlasništva, kao i pravni položaj osoba koje se smatraju pretpostavljenim vlasnicima. U tom smislu apelantici je bilo omogućeno da iznese sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje odluka. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši principe pravičnog suđenja.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-544/04 (B.B.) | Sudska praksa | Aktio