Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-567/04 (N.G.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-567/04

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 567/04, rješavajući apelaciju N. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidž Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. G., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-559/02 od 20.

februara 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. N. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Z. M., advokat iz Doboja, podnijela je 30. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-559/02 od 20. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, AD «Bosanka» iz Doboja (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 15. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 5. maja 2005. godine, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 16. maja 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužene su, 30. maja 2005. godine, dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelantica je bila u radnom odnosu kod tužene od 1973. godine do 1. juna 1992. godine, kada joj je Rješenjem tužene broj 167/92 od 18. januara 1993. godine prestao radni odnos.

7. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-20/02 od 13. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-506/02 od 24. septembra 2002. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene o prestanku apelanticinog radnog odnosa broj 167/92 od 18. januara 1993. godine i Odluka Upravnog odbora tužene broj 140/01 od 27. marta 2001. godine o odbijanju apelanticinog prigovora koji je izjavila protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. Pored toga, tuženoj je naloženo da apelanticu vrati na rad, uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa i naknadi joj troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o izjavljenoj reviziji tužene, donio Presudu broj Rev-559/03 od 20. februara 2004. godine, kojom je reviziju uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbacio apelanticinu tužbu za poništenje Rješenja tužene o prestanku radnog odnosa broj 167/92 od 18. januara 1993. godine, a odbio tužbeni zahtjev za poništenje Odluke Upravnog odbora tužene, broj 140/01 od 27. marta 2001. godine.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 14/94 i 32/94) Član 382, u relevantnom dijelu, glasi:

«[...].

revizija je uvijek dozvoljena:

[...];

2) u sporovima iz radnih odnosa».

10. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije», broj 60/89 i 42/90) Član 78. glasi:

«Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor.» Član 80, u relevantnom dijelu, glasi:

«(1) Radnik ima pravo da pred nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.

(2) Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.» Član 83, u relevantnom dijelu, glasi:

«(1) Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. (2) Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica u apelaciji, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Ta proizvoljnost se, po navodima iz apelacije, očituje u tome što je Vrhovni sud zauzeo pogrešan stav da je apelantica morala koristiti sredstva zaštite svojih prava od dana saznanja za povredu prava, a ne od dana prijema rješenja o prestanku radnog odnosa, zbog čega je njena tužba osporenom presudom Vrhovnog suda odbačena kao neblagovremena. Zatim, apelantica se poziva na odredbu člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Zakon), smatrajući da je obaveza tužene da apelantici uruči rješenje o prestanku radnog odnosa, i da se odredba člana 83. stav 2. Zakona može primijeniti na druge odluke o povredi prava za koje nije propisana obaveza dostavljanja odluke radniku.

12. Opravdanost svojih navoda apelantica zasniva na Odluci Ustavnog suda broj U 19/01 od 2. novembra 2001. godine, kao i na pojedinim presudama Okružnog suda, gdje je, navodno, utvrđeno da se tužba radi utvrđivanja nezakonitosti prestanka radnog odnosa ima smatrati blagovremenom ako tužilac prije podnošenja tužbe sudu nije mogao koristiti pravo na internu zaštitu, jer mu nikad nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa.

13. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U skladu sa tim, predlaže da se apelacija usvoji i ukine osporena presuda Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju, između ostalog, ističe da se radni spor može zasnovati po ispunjenju procesnih pretpostavki, dozvoljenosti i blagovremenosti tužbe. Kod takvog stanja stvari, i s obzirom da apelantica nije radila dugi niz godina, Vrhovni sud smatra da je apelantici moralo biti jasno, iako nije primila rješenje o prestanku radnog odnosa, da je povrijeđeno njeno pravo na rad i ostala prava koja iz njega proizlaze. Budući da zaštitu prava nije tražila, Vrhovni sud smatra da se apelantica sa ovakvim stanjem saglasila. Vrhovni sud dalje navodi da to što nije primila rješenje o prestanku radnog odnosa apelanticu nije oslobađalo prava i dužnosti da u određenim, zakonom propisanim rokovima, zatraži zaštitu svoga prava. Kada pravo radnika nije povrijeđeno donošenjem odluke ili rješenja, ističe dalje Vrhovni sud, nego ponašanjem poslodavca, postupak interne zaštite se pokreće zahtjevom kojim se traži ostvarivanje prava. Dakle, činjenica da apelantica nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa u junu mjesecu 1992. godine nije je oslobađala obaveze da prije podnošenja tužbe i odmah tada, u propisanom roku, a u svakom slučaju nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, traži internu zaštitu kod poslodavca.

15. Pored navedenog, Vrhovni sud ističe da su propisima, kojima se reguliraju radni odnosi, uvijek strogo određeni rokovi prekluzivnog karaktera za zaštitu prava u radnom sporu koji, ako se propuste, dovode ne samo do gubljenja prava na pokretanje radnog spora, nego i do gubljenja samog prava koje bi u tom sporu bilo predmetom zaštite. Propuštanje ovih prekluzivnih rokova lišava sud mogućnosti da odlučuje o zakonitosti prestanka radnog odnosa koliko god taj prestanak, u suštini, bio zaista nezakonit. Vrijeme kao pravna činjenica, navodi dalje Vrhovni sud, ima određenog utjecaja i izaziva pravne posljedice. Svrha i cilj uzimanja u obzir proteka vremena za reguliranje pravnih odnosa se nalazi u upotrebi pretvaranja faktičkog odnosa u pravne odnose, što zahtijeva načelo pravne sigurnosti.

16. Apelantica svoje pravo na rad kod poslodavca nije ostvarivala godinama. Za reguliranje svog radno-pravnog statusa obratila se poslodavcu tek 24. augusta 2000. godine, osam godina nakon prestanka rada, a četiri godine nakon normalizacije prilika na ovim prostorima. Drukčiji stav o ovom pitanju, navodi Vrhovni sud, značio bi da radnik zaštitu, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, može tražiti i po proteku roka od 20 godina, što bi se protivilo ne samo zakonskim propisima nego i zdravoj logici.

17. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena u odgovoru na apelaciju, između ostalog, ističe da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, jer je apelantica saslušana u toku postupka, što je vidljivo iz priloženih dokaza. Također, tužena smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na rad, jer je po presudi Okružnog suda vraćena na rad i radi i danas, bez obzira na odluku Vrhovnog suda. Tužena dalje navodi da je apelantica za povredu svoga prava saznala 1992. godine od kada joj je počeo teći rok za zaštitu prava koji ona nije poštovala, zbog čega smatra da ni jedno od Ustavom zaštićenih prava nije povrijeđeno i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-559/02 od 20. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 12. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.”

Pravo na pravično suđenje

25. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

26. Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, razmotriti odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Suština utvrđivanja odnosi li se neki slučaj na građansko pravo ili obavezu zavisi od toga je li ishod postupka odlučujući za prava i obaveze. Kada se to pravo odnosi na odnos između pojedinca i države, kao npr. radni spor, Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na zaposlenje, sa izuzetkom zahtjeva državnih službenika koji izvršavaju svoja ovlaštenja na osnovu relevantnog zakona i čija je dužnost da štite opće interese države, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 61/01, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 41/03 od 24. decembra 2003. godine).

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantiraju svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). U konkretnom slučaju apelantica se žali da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na povratak na posao zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Prema tome, konkretno pravo za koje apelantica smatra da joj je povrijeđeno predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U predmetnom slučaju apelantica je podnijela tužbu protiv poslodavca radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa, povratka na posao i uspostavljanja svih uskraćenih prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je svojom presudom usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, smatrajući, prije svega, da je tužbu za zaštitu svojih prava podnijela blagovremeno, te da je, u skladu sa rezultatima dokaznog postupka, tužbeni zahtjev osnovan. Okružni sud je prihvatio činjenična i pravna stajališta Osnovnog suda i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti. Međutim, Vrhovni sud je u revizionom postupku ukinuo nižestepene presude i u jednom dijelu tužbu odbacio, a u drugom dijelu je apelanticinu tužbu odbio. S obzirom na ovakvu odluku, apelantica tvrdi da joj je Vrhovni sud, proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba Zakona, uskratio pravo povratka na posao i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa.

30. Razmatrajući presude redovnih sudova i ostalu dokumentaciju spisa predmeta, proizlazi kao nesporno da je apelantici rukovodstvo poslodavca, u toku 1992. godine, usmeno naložilo da ne dolazi na posao, te da je rješenje o prestanku radnog odnosa primila u toku trajanja prvostepenog parničnog postupka, 20. marta 2001. godine. Prema tome, suštinsko pitanje u ovom ustavno-pravnom sporu jeste je li opravdano pozivanje Vrhovnog suda na odredbu člana 80. stav 2. Zakona, i je li se navedena odredba mogla primijeniti na sporni pravni odnos. Odnosno, je li ili ne apelantica morala, prvo, podnijeti zahtjev poslodavcu za zaštitu svojih prava u roku od 15 dana od dana saznanja za prestanak radnog odnosa, a nakon toga i, eventualno, prigovor organu poslodavca, te je li, imajući to u vidu, apelantica neblagovremeno podnijela tužbu zbog zaštite prava iz radnog odnosa.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav zauzet u Odluci broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 6/04, tačka 43), prema kojem „u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.“

32. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom predmetu, s obzirom da je relevantnim odredbama Zakona propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog čega je Vrhovni sud odlučio da se ne može meritorno raspravljati o apelanticinom tužbenom zahtjevu, kojim je traženo ukidanje rješenja o prestanku radnog odnosa. Naime, relevantnim odredbama su za traženje zaštite prava iz radnog odnosa strogo propisani rokovi prekluzivnog karaktera. U slučaju propuštanja preduzimanja radnje u cilju zaštite prava, dolazi ne samo do gubitka prava da se na meritoran način riješi tužbeni zahtjev nego i do gubitka samog prava u materijalnom smislu. Navedeno vremensko ograničenje, propisivanjem određenih rokova za preduzimanje pojedinih radnji, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 6/04, tačka 74).

33. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u predmetnom slučaju zauzeo pravilan stav da apelantica nije podnijela tužbeni zahtjev nadležnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa u prekluzivnom roku koji je određen zakonom. Naime, iz nespornih činjenica proizlazi da je apelantica navedeni zahtjev za zaštitu prava podnijela nakon osam godina od dana kada je prestala raditi kod poslodavca, odnosno nakon osam godina od saznanja za povredu prava zbog prestanka radnog odnosa. S obzirom na tu činjenicu, opravdano je pozivanje Vrhovnog suda na odredbe čl. 80. i 83. Zakona, jer je apelantica kod takvog stanja stvari morala podnijeti zahtjev poslodavcu za ostvarivanje svojih prava u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, a ne nakon osam godina. Stoga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, pri donošenju osporene presude, nije primijenio relevantno pravo na proizvoljan način, te da ne postoje druge okolnosti koje bi upućivale na to da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede ostalih temeljnih principa pravičnog postupka.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud osporenom Presudom broj Rev-559/02 od 20. februara 2004. godine na ispravan način primijenio relevantne odredbe zakona, te da nije došlo do proizvoljne primjene prava na apelanticinu štetu. Zbog toga, u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. U svjetlu zaključka u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

36. Nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada je redovni sud na sporni pravni odnos primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog zakona na način koji se ne može nazvati proizvoljnim, pri čemu nisu povrijeđeni drugi temeljni principi pravičnog suđenja.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-567/04 (N.G.) | Sudska praksa | Aktio