Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-539/04 (I.P.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-539/04

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 539/04, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. P., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-480/02 od 1. aprila 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 22. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-480/01 od 1. aprila 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 9. februara 2005. godine, na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Kantonalnog suda i «Euroherc osiguranja» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. februara 2005. godine, a tuženi 25. februara 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 10. juna 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-30/02 od 24. aprila 2002. godine, tuženi je obavezan da isplati apelantu, na ime naknade štete na vozilu, iznos od 2.428,00 KM sa zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude pa do isplate. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Istom presudom apelant je obavezan da plati tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.281,00 KM.

7. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-480/02 od 1. aprila 2004. godine uvažio žalbu tuženog izjavljenu protiv Presude Općinskog suda broj P-30/02 od 24. aprila 2002. godine, preinačio je i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Žalba tuženog zbog odluke o troškovima parničnog postupka je također uvažena te je apelant obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženom iznos od 2.291,00 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisana odgovornost učesnika saobraćajne nesreće za štetu nanesenu vozilima u pokretu prema stepenu njihove krivice, utvrđujući saodgovornost obojice učesnika saobraćajne nesreće za njegov nastanak u procentu od po 50%. Kantonalni sud je, prihvatajući nalaze i mišljenja dva vještaka saobraćajne struke, zaključio da je jedini i isključivi krivac za nastanak konkretne saobraćajne nezgode bio upravo vozač apelantovog vozila, koji brzinu kretanja svog vozila nije prilagodio vremenskim uvjetima i stanju kolovoza (kolovoz je bio mokar i vozilo je ušlo u krivinu), nije smanjio brzinu, već je brzinom od 92 km/sat ušao u krivinu, čija je propusna moć u datim uvjetima mokrog kolovoza bila «samo» 76 km/sat, te se zbog navedenog apelantovo vozilo destabiliziralo, «plesalo po kolovozu» i sletjelo sa kolovoza pri brzini od 63 km/sat. Dalje se ističe da Kantonalni sud nije vjerovao iskazima «sudionika saobraćajnog udesa», ocjenjujući iskaze kao neistinite i sračunate, niti je prihvatio nastanak saobraćajne nezgode na način kako su to oni naveli, a što su nesumnjivo tehničkim parametrima potvrdila i dvojica vještaka u svojim nalazima i mišljenjima. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je preinačio presudu Općinskog suda i odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, istovremeno preinačivši i odluku o troškovima parničnog postupka, dosuđujući ih u korist tuženog, jer je tuženi u cijelosti uspio u navedenom postupku.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78,39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: «Član 178.

1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. 2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stepenu svoje krivice.

3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.»

9. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 42/98 i 3/99) «Član 144. st. 1. i 2.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da činjenično stanje, naročito odlučne činjenice, nisu pravilno i potpuno utvrđene, navodeći da nisu dati valjani razlozi zašto nije povjerovano njegovom iskazu i iskazu određenih učesnika saobraćajnog udesa. Apelant smatra da nije pravilno primijenjeno ni materijalno pravo, a obrazloženje pobijane presude je konfuzno i nerazumljivo jer nisu dati valjani razlozi o činjeničnim i pravnim pitanjima. Apelant je prigovorio i odluci o troškovima postupka.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je, odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda, a na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, primjenom člana 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da je za nastali saobraćajni udes isključivo odgovoran vozač tužiteljevog - apelantovog vozila, a razlozi navedenog utvrđivanja detaljno su obrazloženi u pobijanoj presudi. Kantonalni sud je naveo da je činjenica da je tuženi registriran u Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu sa sjedištem u Ljubuškom i da ga zastupaju advokati iz Ljubuškog, te da su neosnovani apelantovi navodi da tuženom ne pripadaju troškovi parničnog postupka. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava na koje ukazuje. Tuženi je naveo da je apelanta tokom postupka zastupao advokat, te se mogao usprotiviti da vještačenje provede određeni vještak, što nije učinio jer su se obje strane saglasile da vještači još jedan vještak i niko od stranaka nije imao primjedbi na predložene vještake. U odnosu na apelantove navode da pobijana presuda sadrži kontradiktorno obrazloženje, tuženi je istakao da je Kantonalni sud stavio pod navodnike iskaz apelanta i iskaz vozača apelantovog vozila (apelantova kći) jer iskazi nisu odgovarali provedenim dokazima, posebno rekonstrukciji saobraćajnog udesa i stručnom nalazu sudskog vještaka saobraćajne struke. Tuženi smatra da su apelantovi navodi bez argumenata, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-480/02 od 1. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2004. godine, a apelaciju je podnio 22. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, smatrajući da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Predmetni slučaj se odnosi na utvrđivanje prava na naknadu materijalne štete, dakle, građansko-pravne je prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

20. Iz apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i što Kantonalni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

23. Zakonom o obligacionim odnosima propisana je odgovornost za štetu u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca motornog vozila, ili ako postoji obostrana krivica, ako nema krivice ni jednog imaoca kao i odgovornost imaoca motornih vozila za štetu koju pretrpe treća lica. Zakonom o parničnom postupku određena je obaveza stranke koja u cijelosti izgubi parnicu na naknadu troškova parničnog postupka.

24. U vezi sa apelantovim prigovorom da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, te da nisu dati valjani razlozi u odnosu na okolnost da je u potpunosti povjerovano iskazu apelanta i iskazima određenih učesnika konkretnog saobraćajnog udesa, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i prigovori apelanta o tome da Kantonalni sud nije potpuno utvrdio i pravilno ocijenio dokaze neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je Kantonalni sud proizvoljno procijenio dokaze u konkretnom slučaju, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak.

25. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je pobijana presuda konfuzna i da ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud uzeo u obzir dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku pred Općinskim sudom na okolnosti nastanka saobraćajnog udesa i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje pravičnog suđenja.

26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

27. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši principe pravičnog suđenja.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-539/04 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio