Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-806/05 (B.A.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-806/05
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 806/05, rješavajući apelaciju B. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B. A., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-359/04 od 30. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-180/03-I od 13. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krepšića, kojeg zastupa M. Z., advokat iz Brčkog, podnio je 24. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-359/04 od 30. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-180/03-I od 13. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Apelacionog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. aprila 2005. godine, Osnovni sud 4. maja 2005. godine, a tuženi 20. aprila 2005. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. maja 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-180/03-I od 13. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-359/04 od 30. decembra 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio utvrđivanje postojanja ugovora o zamjeni nekretnina. Apelant je tvrdio da je još 1982. godine, usmenim ugovorom sa Poljoprivrednim društvom «Posavina» (u daljnjem tekstu: PD «Posavina»), zamijenio nekretnine pobliže navedene u izreci osporene presude. Nakon toga, apelant i PD «Posavina» su stupili u posjed zamijenjenih nekretnina, a u tom posjedu se nalaze i danas. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je ugovor o zamjeni spornih nekretnina ikada bio zaključen između apelanta i tuženog, ili apelanta i PD «Posavina». Naime, u konkretnom slučaju radi se o nekretninama u društvenom vlasništvu, na kojima je pravo raspolaganja imala PD «Posavina». Međutim, Zakon o prometu nepokretnosti izričito propisuje da se ugovor o prometu nekretnina u društvenom vlasništvu mora obavezno zaključiti u pismenoj formi, ta da u suprotnom neće proizvoditi pravno dejstvo. Stavljanje u promet nekretnina u društvenom vlasništvu, kako dalje navodi Osnovni sud, podlijegalo je i drugim obavezama propisanim zakonom, kao što je pribavljanje saglasnosti nadležnog organa općine, donošenje odluke organa upravljanja, provođenje procedure javnog nadmetanja, pribavljanje odobrenja općinskog pravobranioca i dr. Međutim, tokom postupka apelant nije pružio dokaze o tome da su navedena odobrenja i odluke postojali, niti je sudu predočio primjerak pismenog ugovora o zamjeni ili dokaz da je kao vlasnik na spornim nekretninama upisan u zemljišne knjige.
7. Apelacioni sud je osporenom presudom odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, zaključivši da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Prije svega, Apelacioni sud smatra da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev, budući da u vrijeme kada apelant tvrdi da je izvršena zamjena nekretnina tuženi nije ni postojao. Apelacioni sud smatra da je posebno pitanje je li apelant eventualno zaključio ugovor o zamjeni nekretnina sa PD «Posavina», što i nije dio izreke osporene presude, a apelant u vezi s tim nije ni osporio prvostepenu presudu. Ipak, Apelacioni sud konstatira da je prvostepeni sud dao konkretne razloge na osnovu kojih je zaključio da usmeni ugovor sa pravnim licem o prometu nekretnina u društvenom vlasništvu, makar bio i izvršen, ne proizvodi pravne posljedice, a apelant tokom cijelog postupka, a niti u žalbi, nije prezentirao dokaze koji bi doveli do zaključka da je zamjena nekretnina izvršena na način koji bi bio u skladu sa važećim zakonskim propisima.
IV. Relevantni propisi
8. U Zakonu o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH», br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91) relevantne odredbe glase:
«Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. [...]»
9. U Aneksu Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 18. augusta 1999. godine, relevantna odredba glasi: «Tačka 12.
Društvena/javna imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora».»
10. U Objedinjavajućem nalogu Supervizora o privatizaciji od 14. augusta 2001.
godine, relevantna odredba glasi:
«[...]Dok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko Distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu će ostati imovina Brčko Distrikta, a prijenos vlasništva nad tom imovinom se uopće ne može izvršiti dok ja za to ne dam izričito pismeno odobrenje[...]».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, budući da se PD «Posavina» bila obavezala da će pravo vlasništva na spornim nekretninama «formalno-pravno izvršiti», te da će prije toga napraviti pismeni ugovor koji bi bio osnova za to. Međutim, PD «Posavina» nije tu svoju obavezu izvršila u cijelosti, pa nije uknjižila apelanta kao vlasnika i posjednika na zamijenjenom zemljištu, ali je «iskoristila svoj tadašnji položaj», pa se uknjižila na nekretninama koje je apelant dao u zamjenu. Također, apelant ističe da imovinom PD «Posavina» sada upravlja tuženi, a u skladu sa konačnom Arbitražnom odlukom i Objedinjavajućim nalogom Supervizora od 14. augusta 2001. godine, pa je upravo zato apelant tužbu podigao protiv tuženog.
b) Odgovor na apelaciju
12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju pobija navode iz apelacije, tvrdeći da apelantu ni na koji način nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, niti mu je prekršeno pravo na imovinu. Naime Apelacioni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, utvrdio da je Osnovni sud proveo dokazni postupak, te da je pravilno odlučio da odbije apelantov tužbeni zahtjev. Apelacioni sud smatra da je apelant, prije svega, bio nedosljedan u iskazima, tvrdeći prvo da je zaključio usmeni ugovor, a zatim da je postojao i pismeni ugovor koji je uništen u ratu. Međutim, u toku postupka apelant nije ničim dokazao da je postojao pismeni ugovor o zamjeni spornih nekretnina. Osim toga, Apelacioni sud smatra da su pravilno primijenjeni materijalni propisi, gdje se pored pismene forme ugovora traži i ispunjenje drugih zakonskih pretpostavki za prijenos prava vlasništva. Kako apelant nije ni uz žalbu ponudio dokaze kojima bi dokazao tužbene navode ili doveo u pitanje zaključke iz prvostepene presude, Apelacioni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Budući da smatra da pravo na pravično suđenje nije prekršeno ni na koji način, Apelacioni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
13. Osnovni sud također pobija navode iz apelacije i ističe da u prvostepenom postupku apelantu nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak, niti pravo na imovinu. Također, Osnovni sud navodi da apelacija ne sadrži argumente u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da samo ponavlja žalbene navode koje je već ispitao Apelacioni sud i ocijenio ih neosnovanim. Osnovni sud smatra da je postupak proveden u skladu sa važećim propisima, te da je apelantu data mogućnost da predlaže i izvodi dokaze i učestvuje u postupku na način koji ga nije doveo u nepovoljniji položaj od tuženog. Budući da apelant u apelaciji ne nudi nikakve argumente ili dokaze o kršenju prava na pravično suđenje, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju također osporio sve navode iz apelacije, jer smatra da niti jedno apelantovo pravo nije prekršeno. Također, tuženi smatra da se apelant, u suštini, žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da ne nudi dokaze u vezi sa navodnim kršenjem ustavnih prava. Stoga, tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj Gž-359/04 od 30. decembra 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2005. godine, a apelaciju je podnio 24. marta 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor u vezi sa prometom nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Apelantovi navodi o povredi ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije se u cijelosti odnose na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.
24. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
25. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije, a tokom cijelog postupka imao je i punomoćnika. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka. Apelant nije, ni u prvostepenom niti u drugostepenom postupku, ponudio niti jedan dokaz u vezi sa postojanjem pismenog ugovora, bilo sa tuženim ili sa PD «Posavina» o zamjeni spornih nekretnina, ili o ispunjenju drugih, zakonom propisanih uvjeta za valjanost takvog pravnog posla. Također, pitanje utvrđenog činjeničnog stanja, ocjena izvedenih dokaza, kao i primjena materijalnog prava, već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Apelacioni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje osporene presude navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak, koji je rezultirao osporenim presudama, bio nepravičan.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić