Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-832/04 (M. J.)

Odluka donesena 28. 06. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Penzije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-832/04

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 832/04, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. J., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U- 1560/02 od 16. juna 2004. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine broj 02/1- 1075192907 od 8. maja 2002. godine i Rješenja Društvenog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine broj 02/1- 1075192907 od 14. novembra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Š. Č., advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj U-1560/02 od 16. juna 2004. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO BiH) broj 02/1-1075192907 od 8. maja 2002. godine i Rješenja Društvenog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Društveni fond PIO BiH) broj 02/1-1075192907 od 14. novembra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog zavoda PIO BiH, 26 oktobra 2004. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2004. godine, a Federalni zavod PIO BiH 5. novembra 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda PIO BiH su, 1. juna 2005. godine, dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelantica je 6. augusta 1982. godine, nakon smrti supruga V. J., ostvarila pravo na porodičnu penziju. Zbog niskog iznosa penzije, da bi mogla školovati djecu, apelantica je 19. januara 1983. godine prekinula isplatu porodične penzije i zaposlila se, ostavši u radnom odnosu do 31. augusta 1993. godine.

7. Smatrajući da ima pravo da joj se nastavi isplata porodične penzije zbog vršenja roditeljskih dužnosti, apelantica je podnijela zahtjev Društvenom fondu PIO BiH za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

8. Rješavajući o apelanticinom zahtjevu za utvrđivanje prava na porodičnu penziju, Društveni fond PIO BiH je Rješenjem broj MB 1075192907 od 9. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog organa broj 02/1-1075192907 od 14. novembra 2001. godine, apelanticin zahtjev odbio. Međutim, Vrhovni sud je Presudom broj U-4242/01 od 27. marta 2002. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno rješavanje drugostepenom organu.

9. Izvršavajući navedenu presudu Vrhovnog suda, Federalni zavod PIO sa sjedištem u Mostaru je Rješenjem broj 02/1-1075192907l od 8. maja 2002. godine apelanticinu žalbu na prvostepeno rješenje odbio. I konačno, Vrhovni sud je apelanticinu tužbu u upravnom sporu Presudom broj U- 1560/02 od 16. juna 2004. godine, odbio kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

10. U Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH», br. 38/90 i 22/91) relevantne odredbe glase:

«Član 62.

Udovica stiče pravo na porodičnu penziju, ako ispunjava jedan od uvjeta:

1. ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života;

2. ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postala potpuno nesposobna za privređivanje;

3. ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovica vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica koja u toku trajanja prava po tom osnovu postane potpuno nesposobna za privređivanje zadržava pravo na porodičnu penziju, dok postoji takva nesposobnost. Udovica koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenog pod uvjetima iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana navrši 45 godina života zadržava trajno pravo na porodičnu penziju. Član 65.

Dijete stiče pravo na porodičnu penziju i može to pravo koristiti do navršenih 15 godina života. Dijete starije od 15 godina života zadržava, odnosno stiče pravo na porodičnu penziju ako je na redovnom školovanju. Pravo na porodičnu penziju pripada za vrijeme trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do navršenih 25 godina života. Ako je redovno školovanje prekinuto zbog učešća u odbrani Bosne i Hercegovine, pravo na porodičnu penziju može se steći odnosno koristiti i nakon godina iz stava 2. ovog člana onoliko vremena koliko je dijete zbog učešća u odbrani Bosne i Hercegovine izgubilo na redovnom školovanju. Ne smatra se redovnim školovanjem ako dijete nastavi školovanje u školi istog ranga koju je već završilo».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica u apelaciji navodi da su upravni i sudski organi pogrešno protumačili odredbe Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju osporavajući joj pravo na porodičnu penziju. Ona smatra da joj je to pravo neosnovano i nezakonito uskraćeno. Time je povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima te prema potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pa prema tome nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovine. U skladu sa tim apelaciju treba, kao neosnovanu, odbiti.

13. U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Federalni zavod PIO BIH se navodi da osporenim odlukama nisu povrijeđeni relevantni zakonski propisi niti apelanticina ustavna prava, pa predlaže da se apelacija odbije.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 1560/02 od 16. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 13. augusta 2004. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnijela 29. septembra 2004. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav

2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila su povezana, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).

22. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31).

23. Također, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego ga treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da priznavanje prava na utvrđivanje porodične penzije predstavlja imovinu koju apelantica opravdano očekuje i koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj predmet odnosi na utvrđivanje prava na porodičnu penziju koji je po svojoj prirodi novčanog karaktera, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv. U konkretnom slučaju primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Osnovno pitanje koje pokreće predmetna apelacija tiče se odgovora je li apelantica osnovano lišena prava na porodičnu penziju, odnosno je li joj to pravo opravdano osporeno ili nije. Iz teksta upravnih rješenja na koje se apelantica žali, kao i presude Vrhovnog suda, može se zaključiti da je miješanje u apelanticina imovinska prava zasnovano na zakonu bez njegove proizvoljne primjene koje je rezultiralo odbijanjem apelanticinog zahtjeva za priznanje prava na porodičnu penziju. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 62. stav 1. tačka 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, s obzirom da u vrijeme vršenja roditeljske dužnosti nije bila korisnik porodične penzije koja joj je bila priznata počevši od 6. augusta 1982. godine, a prestala sa 19. januarom 1983. godine, zbog zasnivanja radnog odnosa koji je trajao neprekidno do 31. augusta 1993. godine. Apelantica se u navedenom periodu izdržavala vlastitim radom i ta činjenica je uticala na prestanak dalje isplate porodične penzije, a u skladu sa citiranim odredbama penzijsko-invalidskog zakona. Čak i za slučaj potpune nesposobnosti za privređivanje apelantica ne bi mogla zadržati pravo na porodičnu penziju, jer udovica zadržava to pravo samo u slučaju kada u toku trajanja tog prava koje je ostvarila po navedenom osnovu, postane potpuno nesposobna za privređivanje. Pored toga, apelantica ne ispunjava ni uvjete iz stava 2. člana 62. tog zakona, jer u toku trajanja prava na porodičnu penziju koje je stekla pod navedenim uvjetima, a koje joj je prestalo 19. januara 1983. godine, nije navršila 45 godina života. Naime, prema zakonskim odredbama udovica može zadržati trajno pravo na porodičnu penziju samo ako u toku trajanja tog prava navrši 45 godina života, a što u ovom predmetu nije slučaj.

26. Nadalje, apelanticine navode da je bila korisnik prava na porodičnu penziju za vrijeme vršenja roditeljske dužnosti prema jednom od djece, a za vrijeme izbjeglištva u Makedoniji, o čemu je apelantica priložila odgovarajuće dokaze, nisu od takvog značaja da bi mogli uticati na drukčije rješavanje konkretne upravne stvari, s obzirom da je utvrđeno da je apelantica i nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu zasnovala radni odnos, što ona nije ni osporavala.

27. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelantice sporne imovine, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

28. U konkretnom slučaju, polazeći od iznijetih činjenica, konkretna apelacija pokreće suštinsko pitanje jesu li nižestepeni organi pravilno utvrdili uvjete i protumačili materijalno pravo tako da se vrijeđa apelanticino ustavno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelantica nije ponudila nikakve dokaze o tome da je Vrhovni sud proizvoljno protumačio zakonske odredbe i time povrijedio njeno ustavno pravo na imovinu. Upravo suprotno, njeno tumačenje se kreće u okvirima postavljenim čl. 62. i 65. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju.

29. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen javni interes koji nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, a u skladu sa pravilima izraženim u osnovnim zakonskim aktima kojim se u cijelosti regulira način priznavanja prava koja se odnose na penzijsko-invalidsko osiguranje pojedinaca, razriješi svako sporno pitanje i pravo utvrdi na zakonit način. U tom smislu, nadležni upravni organi i Vrhovni sud su osporenim odlukama slijedili i zahtjeve javnog interesa u konkretnom postupku. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju upravni i sudski organi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, mora postojati «pravičan odnos» između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi «lični i neumjeren teret» (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, sup. cit. paragraf 46. i 50). Ustavni sud zaključuje kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjereno obiman teret radi ostvarenja zakonitog cilja.

30. U pogledu apelanticinih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku sudskih postupaka, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelanticino ustavno pravo na imovinu.

31. S obzirom na iznesene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je lišavanje imovine predviđeno zakonom koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-832/04 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio