Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-619/04 (P.K.)
Odluka donesena 27. 05. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-619/04
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 05. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 619/04, rješavajući apelaciju koju je podnio P. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-771/02 od 1. aprila 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1 P. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa B. M., advokat iz Čapljine, podnio je, 9. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-771/02 od 1. aprila 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2 Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku «Vino Domanovići» d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 19. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3 Kantonalni sud je dostavio odgovor 30. novembra 2004. godine, a tuženi 27. novembra 2004. godine.
4 Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. aprila 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5 Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6 Općinski sud je Presudom broj P-364/01 od 8. jula 2002. godine obavezao tuženog da na ime duga za prijevoz isplati apelantu iznos od 5.151,40 KM, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant vršio usluge prijevoza robe za tuženog i da mu tuženi nije platio usluge prijevoza koje je obavljao 1998. godine.
7 Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj Gž-771/02 od 1. aprila 2002. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, dok je u odnosu na troškove postupka odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da, prema članu 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), međusobna potraživanja društveno-pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Nadalje, prema članu 361. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako nije nešto drugo propisano. Utvrđeno je da je zadnji prijevoz robe apelant obavio 12. oktobra 1998. godine, a tužba je podnesena 27. novembra 2001. godine, pa je Kantonalni sud donio odluku da je tužiteljev istaknuti prigovor zastare osnovan, te je apelantov tužbeni zahtjev odbio.
IV. Relevantni propisi
8 U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i »Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: «Član 2.
Učesnici obligacionih odnosa jesu preduzeća i druge društveno-pravne osobe, pojedinci i građansko-pravne osobe.
Član 25.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.
(2) Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori što ih preduzeća, te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njihovog poslovanja ili u vezi s tim djelatnostima.
[...] Član 361.
81) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. [...] Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Član 374.
(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. (2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije 9 Apelant se žali da je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u trogodišnjem roku zastarijevaju samo međusobna potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga pravnih lica čiji je kapital u cjelini državni-društveni, a da se na njega, kao fizičko lice, trebalo primijeniti pravilo o zastarnom roku od pet godina, jer on kao fizičko lice obavlja registriranu djelatnost autoprijevoznika i nema svojstvo pravnog lica.
b) Odgovor na apelaciju 10 U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navode apelacije smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Dalje, Kantonalni sud navodi da je apelant poslovao sa tuženim, odnosno obavljao autoprijevozničku djelatnost, iako nije bio registriran, te da se prava i obaveze učesnika u tim odnosima trebaju tumačiti kroz pojam ugovora o privredi i na potraživanja za izdatke u vezi s tim ugovorima primijeniti trogodišnji rok zastare iz člana 374. ZOO.
11 Tuženi, u odgovoru na apelaciju, navodi da je Kantonalni sud na konkretno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 374. ZOO, te predlaže da se odbije apelantova apelacija kao neosnovana jer mu nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
VI. Dopustivost
12 U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13 U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14 U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-771/02 od 1. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15 Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16 Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" 17 Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju, vođen je sudski postupak radi isplate duga. Utvrđivanje ima li neko pravo na naplatu duga ulazi u okvir „građanskih prava i obaveza“. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
18 Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni člana 374. ZOO. Proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava apelant vidi u tome što se navedena odredba odnosi na trogodišnji rok zastare potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga između društveno-pravnih lica, te se stoga na njegov slučaj ne može primijeniti. 19 Općinski sud je donio presudu kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. S druge strane, Kantonalni sud je stao na stanovište da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru u privredi u smislu člana 25. ZOO, na koji se primjenjuju odredbe člana 374. ZOO, prema kojim potraživanja iz takvog ugovora zastarijevaju za tri godine.
20 Dakle, radi se o različitom tumačenju načina na koji su primijenili materijalno pravo apelant i redovni sudovi.
21 Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi osnova za zaključak da su tumačenje i način na koji je primijenio materijalno pravo sud u osporenoj presudi bili arbitrarni.
22 Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenjivati kako su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav, prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu, Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. 23 Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je ZOO propisao vremensko ograničenje ostvarivanja prava uopće, kao i u posebnim slučajevima u koje spada i potraživanje iz člana 374. ZOO. Kantonalni sud je ispitao pitanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za isplatu duga, te u vezi sa svojim zaključkom dao detaljna obrazloženja i jasne razloge.
24 Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Nadalje, Ustavni sud smatra da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi odluke Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i broj AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine). Ustavni sud konstatira kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovom slučaju nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na tuženog. S jedne strane, postoji subjekt odgovornosti iz ugovora o prometu roba i usluga između društveno-pravnih lica, dok, s druge strane, rok od tri godine sasvim je dovoljan da se ova prava ostvare. 25 Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
26 Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
27 Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28 Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić