Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-668/04 (M.K.)

Odluka donesena 15. 06. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-668/04

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 668/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj K- 33/01 od 14. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa R. T., advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 28. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-33/01 od 14. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 20. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. maja 2005. godine, Osnovni sud 13. maja 2005. godine, dok Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 19. maja 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj K-33/02 od 14. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 2, u vezi sa stavom 1. tačka 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22/00, 33/00 i 37/01). Apelant je osuđen jer je 26. jula 1999. godine oko 02,25 sati u Kozarskoj Dubici, radeći u noćnoj smjeni, u Službi hitne pomoći pri Domu zdravlja Kozarska Dubica, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, a po ranije pripremljenom planu, kroz otvoren prozor u prizemlju zgrade ušao u laboratoriju Doma zdravlja, gdje je uklonio frižider postavljen na zaključana vrata koja vode u upravu Doma zdravlja, a zatim odvalio donji parapet tih vrata, pa kroz tako načinjen otvor došao do stepeništa, popeo se na sprat i pomoću metalnog pajsera kojeg je ponio sa sobom, djelujući u predjelu brave, obio vrata blagajne, a zatim iz metalnog ormara kojeg je istim pajserom obio, znajući da se u njemu nalazi novac namijenjen za plaće radnika Doma zdravlja, oduzeo i prisvojio iznos od 13.336,66 KM. Time je, obijanjem zatvorenih prostora, oduzeo drugom tuđe pokretne stvari u namjeri da prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, a vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 10.000,00 KM, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

7. U obrazloženju drugostepene presude, koja je donesena u sjednici vijeća bez prisustva stranaka, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud na glavnom pretresu izveo sve dokaze koje su stranke predlagale, a za koje je smatrao da će se njihovim izvođenjem utvrditi bitne i odlučne činjenice koje su u vezi sa krivičnim djelom. Nadalje, Okružni sud navodi da ponašanje apelanta ranije i neposredno pred izvršenje krivičnog djela nije ukazivalo na njegovu psihičku poremećenost u bilo kojem pravcu, te da njegova uračunljivost nije bila dovedena u pitanje ni neposredno, a ni u vrijeme izvršenja krivičnog dijela, te nije bilo potrebno saslušavati njegove roditelje i vršiti vještačenje sa vještakom neuropsihijatrom, a da je vještačenje vještaka finansijske struke obavljeno na zakonit i pravilan način. Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačke 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, a ujedno dato je i potrebno obrazloženje i analiza izvedenih dokaza, kao i razloga zbog čega se nisu mogli prihvatiti dokazi koje je apelant predložio, a zbog čega su izvedeni dokazi prihvaćeni.

IV. Relevantni propisi

8. Krivični zakonik Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 22/00. 33/00 i 37/01) «Član 222.

(1) Ako je krađa izvršena:

1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari ili zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora. [...] (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

[...]»

9. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94 i 6/97 u daljnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi:

«Član 369.

Primjerak žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci, koja može u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalbu i odgovor na žalbu, sa svim spisima, prvostepeni sud će dostaviti drugostepenom sudu.

Član 371.

(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.“ [...]

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se osporene presude zasnivaju isključivo na dokazima koje je predložila optužba, dok nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka u vezi sa stanjem alkoholiziranosti i dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra, koje je on predlagao. Dalje, smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno pravo na odbranu, te je zbog navedenih propusta činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa je samim tim i pogrešno primijenjen materijalni propis kao i odluka o kazni. Apelant navodi da nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda, čime je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka, te da mu nije dostavljen odgovor na žalbu i predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da nije povrijeđeno apelantovo prava na odbranu, da iz provedenih dokaza, utvrđenih činjenica i apelantove odbrane nesumnjivo proizlazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da izvođenje dokaza koje je predlagao osuđeni nije isticano u pravcu utvrđivanja odlučnih činjenica. Dalje, navodi da je za svaki odbijeni prijedlog za izvođenje dokaza dat jasan razlog koji ide u prilog odluci da provođenje predloženih dokaza nije isticano u cilju potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i ekonomičnosti postupka, već u cilju njegovog odugovlačenja i pokušaja amortiziranja krivične odgovornosti. Okružni sud apelantove navode, koji se odnose na neobavještavanje o sjednici vijeća, smatra proizvoljnim jer apelant nije u žalbi zahtijevao da bude obaviješten o sjednici vijeća. Okružni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da su na osnovu izvedenih dokaza sve bitne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, te da presude sadrže dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju također smatra da u toku postupka nisu učinjeni propusti koji bi ukazivali na to da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. Dalje, Osnovni sud ističe da je provođenje dokaza koje je predložio apelant odbijeno zbog toga što provođenje tih dokaza ne bi ništa bitno promijenilo u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u toku postupka, pogotovo u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Osnovni sud smatra da je poštovano i načelo efikasnosti i ekonomičnosti postupka, a da to ne ide na štetu apelantovog prava na odbranu, te apelantove navode smatra neosnovanim, kao i navode koji se odnose na nedostavljanje odgovora na apelantovu žalbu, s obzirom da je članom 369. Zakona o krivičnom postupku jasno propisan postupak po zaprimanju žalbe.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju konačna odluka, koja je predmet osporavanja apelacijom, je Presuda Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 26. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/2. i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: [...] d.da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe“.

19. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te se član 6. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 26. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

22. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor da prvostepeni sud nije saslušao svjedoke koje je on predložio, te da nije uvažio apelantov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka neuropsihijatra na okolnost konzumiranja alkohola neposredno pred izvršenje krivičnog djela. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

23. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili apelantov zahtjev za provođenjem dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra, kao i dokaz saslušanjem određenih svjedoka. Odbijanje suda da provodi dokaze vještačenja vještaka medicinske struke i da sasluša svjedoke koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje svjedoka utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).

24. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko advokata, kao i da saslušava svjedoke optužbe, te daje primjedbe na nalaz vještaka finansijske struke. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo teške krađe. Osnovni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, dovoljno je obrazložena, kako u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, tako i u djelu koji se odnosi na razloge odbijanja provođenja dokaza koje je predlagao apelant a što je potvrđeno i pobijanom presudom Okružnog suda. Apelant, također, prigovara da je vještačenje vještaka finansijske struke pogrešno provedeno.

25. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, pobijana prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na tom dokazu, već i na drugim izvedenim dokazima, koje je prvostepeni sud procijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

27. U odnosu na apelantove navode da je kršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer apelant nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda na kojoj se odlučivalo o njegovoj žalbi, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista procesna prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode, te mogućnost da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. Dalje, optuženi mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbi, osim u slučaju kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja.

28. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije spisa predmeta, kao i izjašnjenja Okružnog suda, proizlazi da apelant i njegov branilac nisu zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici drugostepenog vijeća, a iz pobijane presude Okružnog suda proizlazi da sjednici nije prisustvovao ni tužilac. Stoga, jasno je da nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka. Apelantov navod da mu nije dostavljen odgovor na žalbu i da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravičan postupak je neosnovan. Naime, u smislu člana 369. ZKP-a, ne postoji obaveza dostavljanja odgovora na žalbu suprotnoj strani, te Ustavni sud smatra da apelantov prigovor ne predstavlja povredu prava na pravičan postupak.

29. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Osnovni i Okružni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, te, na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

30. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenice, a u vezi sa odlukom o kazni, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne, sve dok preduzete mjere očigledno ne krše ustavna prava zaštićena Evropskom konvencijom.

31. Imajući u vidu sveukupno stanje spisa predmeta i rezultate cjelokupnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u osporenim odlukama, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Prvostepeni sud je imao razumno opravdanje što je odbio apelantove prijedloge da se ispituju svjedoci i provodi vještačenje, i sud je djelovao u granicama svoje diskrecije. Nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka, jer sjednici vijeća Okružnog suda nije prisustvovao, pored okrivljenog i njegovog branioca, niti nadležni tužilac.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-668/04 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio