Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-848/04 (Unicredit Zagrebačka banka d.d.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Javni interes
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-848/04
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 848/04, rješavajući apelaciju Unicredit Zagrebačke banke d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Unicredit Zagrebačke banke d.d. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-153/03 od 1. juna 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Unicredit Zagrebačka Banke d. d. Mostar, filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnijela je 8. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-153/03 od 1. juna 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku S. B. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) zatraženo je, 4. maja 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
2. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a učesnici u postupku su 23. maja 2005. godine dostavili odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor učesnika u postupku je, 1. juna 2005. godine, dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
5. Prema sporazumu koji su 22. februara 2001. godine zaključile Komercijalna banka d.d Tuzla (u daljnjem tekstu: dužnik) i pravni prednik apelanta, Universal banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: preuzimalac duga) i prema Ugovoru o preuzimanju obaveza po osnovu štednje fizičkih lica i tekućih računa između istih ugovornih strana, preuzimalac duga se obavezao da preuzme obaveze dužnika prema građanima uz uvjet da se štediše istodobno sa davanjem pismene saglasnosti na preuzimanje duga odreknu pripadajućih kamata na štedne uloge, da pristanu da se njihova štednja tretira kao štednja po viđenju i da preuzimalac duga obavijesti štediše u roku od osam dana od sklapanja Ugovora da daju svoju pismenu saglasnost na preuzimanje duga u skladu sa ugovorom. Kod dužnika se nalazio iznos od 57.500 KM kao štednja upisan na imena štediša S., N. i E. B. (u daljnjem tekstu: tužitelji). Zbog osporavanja postojanja štednih uloga, jer su navodno zakasnili sa davanjem saglasnosti na preuzimanje duga, tužioci su podnijeli tužbeni zahtjev da im preuzimalac duga isplati sporne štedne uloge.
6. Presudom Općinskog suda broj P-1383/01 od 5. juna 2002. godine, obavezan je preuzimalac duga, kao drugotuženi, da tužiteljima isplati ukupan iznos od 57.500 KM i to: prvotužiteljici S. B. iznos od 45.000 KM, drugotužitelju N. B. iznos od 4.000 KM i trećetužiteljici E. B. iznos od 8.500 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ove iznose, počevši od 1. januara 2001. godine pa do konačne isplate, kao i da tužiteljima isplati na ime parničnih troškova iznos od 3.995 KM, a sve u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu Komercijalnu banku d. d. Tuzla u likvidacionom postupku je odbijen kao neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1272/02 od 10. januara 2003. godine žalba preuzimaoca duga je uvažena, prvostepena presuda je preinačena, a tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na preuzimaoca duga odbijen. U odbijajućem dijelu presude, u odnosu na prvotuženu Komercijalnu banku d.d. Tuzla u likvidaciji, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
8. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-153/03 od 1. juna 2004. godine reviziju prvotužiteljice djelimično uvažio i nižestepene presude u odnosu na nju preinačio tako da je preuzimaoca duga, odnosno apelanta, obavezao da prvotužiteljici isplati 45.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. jula 2001. godine pa do isplate i naknadi joj parnične troškove u iznosu od 2.830 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Revizija drugotužitelja i trećetužiteljice je odbačena, s obzirom da nije ispunjavala uvjete iz člana 364. Zakona o parničnom postupku u pogledu vrijednosti spora.
IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja i prinudnim propisima.
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile s bitnim sastojcima ugovora. Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.
(2) O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih i svakome od njih može povjerilac saopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
(4) Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni smatra se da nije dao svoj pristanak.
(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.
Član 1035.
(1) Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.
(2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponiranim novcem i dužna je da ga vrati prema uvjetima predviđenim ugovorom».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se primjenjuju na sporni slučaj. U konkretnom slučaju, po svojoj pravnoj prirodi, radilo se o ugovoru o preuzimanju duga iz člana 446. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant navodi da je protekom roka od 60 dana prestalo dejstvo Ugovora i Sporazuma i to samo prema štedišama koji nisu u tom roku prihvatili preuzimanje duga. Svoja potraživanja, navodi dalje apelant, tužitelji su mogli od Komercijalne banke potraživati samo u postupku likvidacije. Dalje, apelant je na osnovu spomenutog Sporazuma dobio samo evidenciju potraživanja štediša i obavezao se da će štedne uloge štedišama isplatiti uz ugovorene uvjete, ali nije dobio i novac od ugovorene štednje, tako da i po tom osnovu apelant nije dužan isplatiti dugove štedišama koje su se javile sa svojim navodnim priznanjem preuzetog duga.
11. S obzirom da je Vrhovni sud konačno utvrdio obavezu apelanta na isplatu 45.000 KM, apelant ističe da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da rok od 60 dana nije prekluzivan, nego «orijentacioni», te tužitelji nisu izgubili pravo da i naknadno pristanu na uvjete iz Ugovora i Sporazuma. Apelant predlaže da se presuda Vrhovnog suda preinači i revizija tužiteljice odbije kao neosnovana i utvrdi povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju prvotužiteljica ističe da je Vrhovni sud ispravno postupio utvrđujući obavezu apelanta na isplatu štednih uloga, jer način oglašavanja i pozivanje štediša da prijave svoja potraživanja na osnovu štednih uloga nije uobičajen niti razumno utvrđen na 60 dana. S obzirom da su bili u inozemstvu, nije razumno očekivati od njih, navodi prvotužiteljica, da znaju za promjenu poslovne politike banaka kod kojih štede, njihovo spajanje sa drugim bankama i poslovne promjene, jer službena glasila i dnevne novine im nisu dostupni u inozemstvu. Vrhovni sud je, smatra prvotužiteljica, ispravno zaključio da banka nije pozvala učesnike u postupku na način kako to predviđa stav 4. člana 446. Zakona o obligacionim odnosima, kako bi oni pouzdano i blagovremeno mogli saznati za ponudu. Taj rok nije prekluzivan, navodi prvotužiteljica, i tužitelji nisu izgubili pravo da naknadno pristanu na uvjete Ugovora o preuzimanju duga zaključenim između tuženih. Ispravno bi bilo da se banka direktno obratila štedišama na kućnu adresu i tražila izjašnjenje, a ne preko službenog glasila i dnevnih novina. Zbog iznijetih razloga, prvotužiteljica predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-153/03 od 1. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 6. augusta 2004. godine, a apelacija je predata Ustavnom sudu 5. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.»
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila su povezana, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
21. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31).
22. Također, Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego ga treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obaveza isplate novčanih sredstava na osnovu štednih uloga građana, kad je ta obaveza utvrđena pravosnažnim presudama redovnih sudova, predstavlja imovinu koju apelant opravdano očekuje i koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na obavezu isplate novčanih sredstava na osnovu štednih uloga građana, a po osnovu ugovora zaključenog između pravnog i fizičkog lica i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv. Međutim, u konkretnom slučaju primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelantice sporne imovine, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
25. Osporena odluka Vrhovnog suda temelji se na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, na koji je primijenjena odredba stava 4. člana 446. Zakona o obligacionim odnosima kojom je predviđeno da «ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni pristaje li na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni smatra se da nije dao svoj pristanak». U konkretnom slučaju, iako se apelant poziva da su tužitelji imali rok od 60 dana da prijave svoje štedne uloge, način na koji su sve štediše, pa tako i tužitelji pozvani preko sredstava javnog informiranja Vrhovni sud nije protumačio kao poštovanje smisla zakona i konkretne zakonske odredbe, pogotovo ako se neki od štediša objektivno nalaze u takvoj situaciji da ne mogu saznati za postojanje oglasa. S druge strane, odnos štediše sa bankom podrazumijeva direktan kontakt o tome mijenjaju li se uvjeti poslovanja, je li došlo do vlasničkog prestrukturiranja, itd. Zato načela savjesnosti i poštenja u sklapanju ugovora podrazumijevaju direktno pravno komuniciranje učesnika u pregovorima i njihovo izjašnjavanje dato na neposredan i nedvosmislen način. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud bez proizvoljnosti primijenio odredbe člana 446. Zakona o obligacionim odnosima, utvrđujući da je apelant sa tužiteljima morao direktno komunicirati, posebno uz saznanje da se nalazi u inozemstvu. Apelant nije ponudio nikakve dokaze da su relevantne zakonske odredbe primijenjene na proizvoljan način i uz kršenje apelantovih ustavnih prava.
26. S obzirom na konkretne okolnosti predmetnog slučaja, prvotužiteljica nije istekom roka izgubila pravo da naknadno pristane na ugovor o preuzimanju duga zaključen između tuženih banaka. Ona je to učinila već usmenim obraćanjem drugotuženoj banci u junu 2001. godine, iz čijeg se sadržaja vidi da ona pristaje na sve uvjete iz ugovora o preuzimanju duga. Vrhovni sud je utvrdio da je njen tužbeni zahtjev zbog navedenih razloga osnovan u cijelosti u pogledu glavnog duga, a u pogledu kamata djelimično. Kamata na glavno potraživanje teče od dana podnošenja tužbe, dakle od 16. jula 2001. godine, kad se uzima da je prvotužiteljica dala saglasnost da drugotužena banka preuzima obavezu prvotužene prema njoj. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio nikakve dokaze o tome da miješanje Vrhovnog suda u apelantova imovinska prava nije zasnovano na zakonu. Upravo suprotno, njegovo tumačenje se kreće u okvirima postavljenim stavom 4. člana
446. Zakona o obligacionim odnosima, pri čemu nema okolnosti koje bi upućivale na to da je navedena odredba primijenjena na proizvoljan način.
27. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen javni interes koji nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarivanja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, a u skladu sa pravilima izraženim u osnovnim zakonskim aktima kojim se u cijelosti regulira obaveza izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, razriješi svako sporno pitanje i pravo utvrdi na zakonit način. U tom smislu, Vrhovni sud je osporenom odlukom slijedio i zahtjeve javnog interesa u konkretnom postupku.
28. Nadalje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno vodili računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, mora postojati “pravičan odnos” između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi «lični i neumjeren teret» (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, sup. cit. paragraf 46. i 50). Ustavni sud konstatira kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na prvotužiteljicu. Sasvim neosnovano i potpuno nepravično bi bilo očekivati da apelant uživa šira imovinska prava od tužitelja u postupku iz razloga na koje se apelant poziva.
29. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku sudskih postupaka, Ustavni sud napominje da nije nadležan da provjerava način na koji su utvrdili činjenice redovni sudovi osim ukoliko se u toku postupka pred Ustavnim sudom ne utvrdi da su tom prilikom kršena ustavna prava. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, izuzev kada odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
30. S obzirom na iznesene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
31. Ne postoji kršenje prava na imovinu kada je lišavanje imovine predviđeno zakonom, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić