Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/04 (M.O.)
Odluka donesena 17. 02. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-789/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-789/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. O., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-
213/02 od 13. maja 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, podnio je, 24. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-213/02 od 13. maja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. augusta 2004. godine.
2. Općinski sud u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-89 od 18. maja 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: kantonalni sud), broj Gž-772/ 01 od 26. oktobra 2001. godine, odbacio apelantovu tužbu, kojom je tražio da se poništi odluka o prijemu u radni odnos službenika u Općinskom pravobranilaštvu općine Gračanica.
3. Općinski sud je rješenjem, broj P-89/01 od 14. decembra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-40/02 od 9. aprila 2002. godine, odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude, zbog toga što u tužbi nije bila naznačena vrijednost spora na osnovu koje bi revizija bila dopuštena.
4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-213/02 od 13. maja 2004. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda broj Gž-40/02 od 9. aprila 2002. godine.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;»
6. Prema navedenim odredbama Poslovnika Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do tzv. konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. U konkretnom slučaju revizija nije bila efektivni pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, pa slijedi da je konačna odluka presuda Kantonalnog suda, broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine.
8. Kako je apelantu, 29. novembra 2001. godine, uručena presuda Kantonalnog suda, broj Gž-772/01 od 26. oktobra 2001. godine, a apelacija podnesena 5. jula 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić