Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-674/04 (Ž. S.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-674/04
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 674/04, rješavajući apelaciju Ž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je, 28. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. novembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je, 1. septembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 5. oktobra 2004. godine, a Fond PIO 13. septembra 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantu 18. maja 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelant je 15. augusta 2001. godine podnio zahtjev Fondu PIO, filijali u Istočnom Sarajevu, da mu se utvrdi u staž osiguranja vrijeme provedeno u članstvu Košarkaškog kluba «Leotar» Trebinje od 1. decembra 1977. do 20. augusta 1980. godine. Zaključkom prvostepenog organa Fonda PIO od 16. oktobra 2001. godine odbačen je apelantov zahtjev. Rješenjem drugostepenog organa Fonda PIO od 29. marta 2002. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena na zaključak prvostepenog organa Fonda PIO. Protiv rješenja drugostepenog organa Fonda PIO apelant je podnio tužbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj U-29/02 od 30. septembra 2002. godine tužbu uvažio i poništio rješenje drugostepenog organa Fonda PIO. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je drugostepeni organ Fonda PIO nepravilno primijenio odredbu člana 189. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02 (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da sama činjenica da «važećim zakonom nije predviđen dokup staža» ne znači da se staž navršen po ranijim propisima ne može priznati u staž osiguranja.
7. Protiv presude Okružnog suda Fond PIO je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda, tako što je odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se kod apelanta radi o navršenom penzijskom stažu u smislu člana 189. Zakona o PIO, jer taj staž nije navršen ni evidentiran, niti su za taj period plaćeni odgovarajući doprinosi. Na taj period neprimjenjiv je i Samoupravni sporazum o provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja vrhunskih sportista amatera (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum), jer apelant nema priznato svojstvo vrhunskog sportiste amatera (član 12), niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osiguranja (član 6), niti su po osnovu te osnovice plaćeni doprinosi (član 8).
IV. Relevantni propisi
8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) «Član 189.
Penzijski staž na osnovu kojeg se stječu i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po odredbama ovog zakona, navršen do stupanja na snagu ovog zakona, računa se po odredbama Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ», br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH, br. 38/90 i 22/91), Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list SFRJ», br. 7/85, 74/87 i 20/89) i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96).» Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH», broj 8/79) «Član 7.
Član 8. mijenja se i glasi:
Za slučaj starosti i smrti, kao i invalidnosti i tjelesnog oštećenja prouzrokovanih bolešću, povredom van posla, nesrećom na poslu ili profesionalnom bolešću, osiguravaju se, pored lica iz čl. 7. i 8. Zakona o osnovnim pravima, još i:
[…] 3) vrhunski sportisti – amateri – ako nisu osigurani po drugom osnovu.
Zajednica i savez organizacija fizičke kulture Bosne i Hercegovine samoupravnim sporazumom utvrđuju ko se smatra vrhunskim sportistom, osnovice osiguranja i druga pitanja u vezi sa provođenjem ovog osiguranja.» Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94) «Član 19.
[…] Protiv pravosnažne odluke suda čija nadležnost u upravnom sporu nije određena za cijelu teritoriju republike stranka može podnijeti nadležnom sudu u republici zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Taj zahtjev se može podnijeti zbog povrede materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.» Samoupravni sporazum o provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja vrhunskih sportista amatera («Službeni list SRBiH, broj 18/80) «Član 2.
(1) Kao vrhunski sportisti amateri osigurani su na penzijsko i invalidsko osiguranje vrhunski sportisti sa navršenih 18 godina života, koji nisu osigurani po drugom osnovu, a koji u smislu Društvenog dogovora o statusu i stimulaciji vrhunskih sportista u okviru jedinstvene kategorizacije sportista Jugoslavije, steknu zvanje:
1) zasluženog sportiste Jugoslavije;
2) sportiste internacionalnog razreda;
3) sportiste saveznog razreda.
Član 7.
(1) Pravo na dokup staža osiguranja u smislu člana 60. stav 2. Zakona imaju vrhunski sportisti amateri koji su prema jedinstvenoj kategorizaciji sportista Jugoslavije imali zvanje ili bi se mogli razvrstati u zvanje:
1) zaslužnog sportiste Jugoslavije;
2) sportiste internacionalnog razreda;
3) sportiste saveznog razreda.
(2) Vrhunski sportisti amateri iz prethodnog stava mogu dokupiti staž osiguranja najviše onoliko vremena nakon navršenih 18 godina života koliko je ovim samoupravnim sporazumom utvrđeno trajanje penzijskog i invalidskog osiguranja za pojedine kategorije sportista, s tim da je dokupljeni staž zajedno sa vremenom provedenim u osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma ne može iznositi više od:
- 8 godina za zaslužne sportiste Jugoslavije,
- 6 godina za sportiste internacionalnog razreda,
- 4 godine za sportiste saveznog razreda.
(3) Vrijeme bavljenja sportom prije zaključenja Društvenog dogovora iz člana 2. stav 1. ovog samoupravnog sporazuma, može dokupiti i lice koje prema kriterijima koje utvrđuje Savez, a koji su sastavni dio ovog samoupravnog sporazuma, može biti razvrstan u zvanje zaslužnog sportiste Jugoslavije, sportiste internacionalnog razreda ili sportiste saveznog razreda. Član 12.
(1) Svojstvo osiguranika u penzijskom i invalidskom osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma stiče se danom stjecanja svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma.
(2) Savez u roku od osam dana od dana utvrđivanja svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma, podnosi Zajednici prijavu osiguranja, odnosno odjavu osiguranja po prestanku svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma i prijavljuje druge promjene od utjecaja na osiguranje, shodno propisima o matičnoj evidenciji osiguranika i korisnika penzije.» Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 3/97) «Član 23.
Prijave podataka za vođenje matične evidencije iz člana 14. ovog zakona dostavljaju se u sljedećim rokovima:
[…] 2. prijava na osiguranje, odjava osiguranja i prijava promjena u toku osiguranja – u roku od 8 dana od dana zaposlenja ili početka obavljanja djelatnosti na osnovu koje je osiguran, odnosno od dana prestanka zaposlenja ili obavljanja djelatnosti po osnovu koje je bio osiguran, odnosno od dana nastale promjene u osiguranju.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu je u upravnom postupku i postupku pred Vrhovnim sudom uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osiguranja, na koji ima pravo prema Samoupravnom sporazumu. Apelant tvrdi da je presuda Vrhovnog suda nezakonita, da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe člana 189. Zakona o PIO, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na utvrđivanje materijalne istine, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je vršeći kontrolu zakonitosti pobijane presude, a kroz to i činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku ocijenio nespornim da je apelant u navedenom periodu bio član Košarkaškog kluba «Leotar» iz Trebinja, ali da u tom periodu nema navršenog ni evidentiranog staža osiguranja, niti plaćenih doprinosa, da bi se utvrdilo postojanje spornog staža. Vrhovni sud je istakao da apelant nema priznat status vrhunskog sportiste amatera, niti je razvrstan u odgovarajuću kategoriju po Samoupravnom sporazumu na koji se poziva. Kako je zahtjevom, povodom kojeg je pokrenut predmetni postupak, apelant tražio da mu se prizna odgovarajući staž osiguranja koji on ranije samo «nije evidentirao», Vrhovni sud smatra da je Fond PIO ispravno odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog upravnog akta. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Smatra da nije počinjena povreda apelantovih prava na koja se poziva u svojoj apelaciji.
11. Fond PIO u odgovoru na apelaciju ističe da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđen Zakon o PIO osiguranju na štetu apelanta, kao ni ustavom zagarantirana prava.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 28. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedenu presudu i navodi da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
17. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na staž osiguranja u određenom periodu, dakle predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred Vrhovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
19. Apelantovi žalbeni navodi se zasnivaju, u suštini, na tvrdnjama da su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno primijenili odredbu člana 189. Zakona o PIO, kao i odredbu Samoupravnog sporazuma, zbog čega mu je uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osiguranja.
20. Vrhovni sud je svojom presudom preinačio presudu Okružnog suda, smatrajući da je taj sud pogrešno protumačio odredbu člana 189. Zakona o PIO. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u apelantovom slučaju, za odnosni period, radi o navršenom penzijskom stažu u smislu odredbi člana 189. navedenog zakona, jer taj staž nije navršen, niti evidentiran, a niti su za taj period plaćeni odgovarajući doprinosi. Vrhovni sud je utvrdio da se na sporni period ne može primijeniti Samoupravni sporazum, na koji se apelant poziva, jer on nema priznato svojstvo vrhunskog sportiste amatera, niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osiguranja, a niti su po tom osnovu plaćeni odgovarajući doprinosi.
21. S druge strane, apelant smatra da je pogrešno primijenjen zakon na njegovu štetu, jer je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbu člana 189. Zakona o PIO, zbog čega mu je onemogućeno da ostvari svoje pravo na priznavanje staža osiguranja za vrijeme provedeno u statusu vrhunskog sportiste košarkaša u Košarkaškom klubu «Leotar» iz Trebinja od 1. decembra 1977. do 20. augusta 1980. godine.
22. Rješavajući apelantov zahtjev Fond PIO je proveo dokazni postupak i donio rješenje koje je, nakon odluke Okružnog suda, bilo predmet kontrole i Vrhovnog suda, što je u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Fond PIO je, a što je potvrdio i Vrhovni sud, utvrdio da se apelant bavio sportom u periodu od 1. decembra 1977. godine do 20. augusta 1980. godine, tj. prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO («Službeni list SRBiH», broj 8/79), kojim je ustanovljeno obavezno osiguranje vrhunskih sportista, te da mu je u smislu člana 7. Samoupravnog sporazuma za period bavljenja sportom do zaključenja Samoupravnog sporazuma bio omogućen dokup staža osiguranja, a od zaključenja Samoupravnog sporazuma mogao se na propisan način prijaviti za obavezno osiguranje u svojstvu aktivnog sportiste u rokovima utvrđenim zakonom, Samoupravnim sporazumom i propisima u matičnoj evidenciji, što nije učinio.
23. Dakle, apelant u vrijeme bavljenja sportom, kao košarkaš u Košarkaškom klubu «Leotar» Trebinje, nije iskoristio mogućnost reguliranja spornog staža osiguranja, a niti je to učinio do 31. decembra 1993. godine do kada je primjenjivan Zakon o osnovnim pravima iz penzijsko invalidskog osiguranja SFRJ i Zakon o penzijsko invalidskom osiguranju SRBiH, kojima je takva mogućnost bila utvrđena, zbog čega se, prema odredbama člana 189. Zakona o PIO, apelantu sporni period nije mogao uračunati u penzijski staž. Naime, odredbama člana 189. citiranog zakona takva mogućnost je predviđena samo u slučaju kada se radi o penzijskom stažu koji je navršen do stupanja na snagu navedenog zakona. Prema tome, kako Vrhovni sud tako i upravni organi su primijenili relevantnu materijalno-pravnu osnovu pri rješavanju apelantovog slučaja. Nadalje, Zakonom o PIO, koji se primjenjuje od 30. septembra 2000. godine, utvrđeni su vidovi osiguranja i rokovi za podnošenje prijave za osiguranje, među kojima nije utvrđena kategorija dokupa staža, niti obaveznog osiguranja vrhunskih sportista amatera.
24. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, točka 45), ograničen «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». U vezi s tim apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u principu ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene materijalnog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost Vrhovnog suda u tumačenju i primjeni materijalnog prava. U pobijanoj presudi Vrhovnog suda navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
25. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić