Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-497/04 (R.i S.F.)
Odluka donesena 28. 06. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-497/04
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 06. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 497/04, rješavajući apelaciju R. i S. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. i S. F. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-31/04 od 25. februara 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-27/03 od 9.
oktobra 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. R. i S. F. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle koje zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnijeli su 1. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-31/04 od 25. februara 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-27/03 od 9. oktobra 2003. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Milanu Mitriću prodaju stana, koji se nalazi u Tuzli u Ulici Džemala Bijedića broj 6, stan broj 28, površine 58 m², do okončanja apelacionog postupka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 497/04 od 30. juna 2004. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Milana Mitrića (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 22. novembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 6. decembra 2004. godine.
5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužitelja su 6. aprila 2005. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
7. Apelanti su 15. oktobra 1998. godine zaključili ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Tuzli u Ulici Džemala Bijedića broj 6, sprat 8, stan broj 28, sa Proizvodno-trgovinskim kombinatom Tuzla, kao vlasnikom i davaocem stana na korištenje.
8. Tužitelju je, kao predratnom nosiocu stanarskog prava, rješenjem stambenog organa Općine Tuzla, nakon deložacije apelanata, vraćen u posjed predmetni stan.
9. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj P-27/03 od 9. oktobra 2003. godine, kojom je utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen između apelanata i ranijeg vlasnika, Proizvodno-trgovinskog kombinata Tuzla, ovjeren kod Općinskog suda u Tuzli pod brojem II-Ov-168/98 od 14. decembra 1998. godine, te da su apelanti i raniji vlasnik dužni trpjeti da se izvrši brisanje apelanata kao vlasnika i posjednika u knjizi položenih ugovora kod Općinskog suda u Tuzli.
10. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-31/04 od 25. februara 2004. godine, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
IV. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03) Član 103. Zakona glasi:
«Ugovor, koji je protivan ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.»
12. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 29/99 i 43/99) Član 2. stav 3. Zakona glasi:
«Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.» Član 16. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:
«(1) Ugovor o korištenju stana [...], kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavni su.
(2) Odredba iz stava 1. ovog člana odnosi se i na ugovore o korištenju stana zaključene prije 7. februara 1998. godine a po njima nije izvršeno useljenje u stan.
(3) Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti u apelaciji, između ostalog, navode da su se uselili u sporni stan nakon što je apelantica Sudbija Fazlić zaključila ugovor o njegovom korištenju, 8. augusta 1996. godine. Apelanti su potom zaključili i ugovor o kupoprodaji tog stana, 15. oktobra 1998. godine, čime su postali njegovi suvlasnici sa dijelom ½. Dalje navode da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer su umjesto odredbe člana 2. stav 3. trebali primijeniti odredbu člana 16. tog Zakona. Ovo zbog toga jer je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen prije 7. februara 1998. godine, te su se i uselili u stan prije navedenog datuma, što odgovara situaciji iz stava 2. člana 16. navedenog zakona.
14. Nadalje, apelanti smatraju da nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju nisu utvrdili činjenicu je li tužitelj u ovoj parnici nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što predstavlja prethodno pitanje o kojem sud nije donio odluku. U spisu predmeta, navode apelanti, ne postoji ugovor o korištenju stana, niti rješenje o dodjeli stana na korištenje, radi čega apelanti smatraju da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje predmetnog sudskog spora. Pored toga, apelanti navode da je tužitelj stan dobio na korištenje od nevlasnika i mimo odredaba Zakona o stambenim odnosima, za šta prilažu i određenu dokumentaciju.
15. Imajući u vidu izneseno, apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pored toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da navode apelanata iz apelacije smatra neosnovanim, o čemu je dao razloge u svojoj odluci. Apelanti i u apelaciji ponavljaju iste prigovore, navodi Kantonalni sud, koje su isticali i u žalbi protiv prvostepene presude, da im je pravično suđenje narušeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je u žalbenom postupku navedene prigovore ocijenio kao neosnovane i u cijelosti prihvatio razloge koje je prvostepeni sud iznio u obrazloženju svoje presude.
17. Neosnovane su tvrdnje apelanata, smatra Kantonalni sud, da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelanti nisu bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu i pored zaključenog ugovora o korištenju stana od 8. augusta 1996. godine, jer im je primjenom pozitivnih propisa prestalo pravo korištenja tog stana, te da je na predmetnom stanu već postojalo stečeno stanarsko pravo tužitelja. Ujedno, Kantonalni sud je, kako navodi, suprotno tvrdnjama apelanata, svoje pravno shvatanje iz osporene odluke donio ispravnim tumačenjem Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Zakona o obligacionim odnosima i drugih propisa navedenih u razlozima svoje odluke.
18. U pogledu tvrdnji apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Kantonalni sud smatra da su apelanti imali na raspolaganju sva pravna sredstva. Protiv prvostepene presude mogli su uložiti žalbu, a na odluku Kantonalnog suda, u smislu relevantnog Zakona o parničnom postupku, nema drugih efektivnih pravnih lijekova po zakonu.
19. U odgovoru na apelaciju tužitelj, između ostalog, navodi da su, prije pokretanja postupka pred Ustavnim sudom, vođeni i pravosnažno okončani upravni postupak po njegovom zahtjevu za povrat spornog stana u posjed, postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, te sudski postupci pred Općinskim i Kantonalnim sudom. U svim navedenim postupcima, ističe tužitelj, utvrđeno je da je bio aktivno legitimisan za pokretanje navedenih postupaka. Pored toga, imenovani navodi da je u toku sudskog postupka nedvosmisleno utvrđeno da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu čega mu je pripalo pravo na povrat tog stana i njegov otkup.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-31/04 od 25. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 6. maja 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 1. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.»
26. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
27. Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, razmotriti odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Kada se to pravo odnosi na pitanja u vezi sa pravom na korištenje stana, uključujući i pitanje stjecanja stanarskog prava, odnosno imovinskih prava na nekom stanu, Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na navedene sporove potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99). U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je osporenom presudom Kantonalnog suda nezakonito poništen ugovor o kupoprodaji stana. Prema tome, konkretno pravo za koje apelanti smatraju da im je povrijeđeno predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelanti se, u konkretnom slučaju, žale da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, jer su osporene presude, kojima je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji stana koji su zaključili sa ranijim vlasnikom, navodno, donesene primjenom odredbe člana 2. stav 3, umjesto odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, apelanti smatraju kako je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su, navodno, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
30. Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona kako su to učinili redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
31. U konkretnom slučaju, nesporno je da je na činjenični supstrat, kako ga je utvrdio prvostepeni sud, taj sud primijenio odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Činjenična i pravna stajališta izražena u prvostepenoj presudi potvrdio je Kantonalni sud. Naspram toga, apelanti smatraju kako su u konkretnom slučaju redovni sudovi morali primijeniti odredbu člana 16. navedenog zakona i odbiti apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na pravni stav iznesen u prethodnoj tački, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju nije u njegovoj nadležnosti ispitivati kako su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, a suština tvrdnji apelanata je da im je na takav način povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Isto tako, nije u nadležnosti Ustavnog suda da utvrđuje jesu li redovni sudovi potpuno i ispravno utvrdili činjenično stanje, što je također jedna od tvrdnji apelanata koju su istakli u apelaciji.
32. Pored navedenog, razmatrajući osporene presude nižestepenih sudova, Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost parničnim stranama za iznošenje dokazne građe, kako usmeno, tako i preko podnesaka. Apelanti su koristili mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka, angažiran je odgovarajući sudski vještak i izvršeno potrebno stručno vještačenje. Apelanti su prisustvovali suđenju i dobili su priliku komentirati izvještaj vještaka, izjave svjedoka i tužitelja. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Također, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da, kako je već istaknuto u prethodnoj tački, Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi. Pored toga, ne postoji ni jedna druga okolnost koja bi upućivala na zaključak da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
33. Stoga, a imajući u vidu iznesene konstatacije, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
35. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se pozivaju apelanti bi se moglo primijeniti na njihov slučaj, ako bi se predmetni sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, broj 20/02). U konkretnom slučaju apelanti su zaključenjem ugovora o korištenju stana, 8. augusta 1996. godine, i useljenjem u stan postali nosioci stanarskog prava na tom stanu, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, apelanti su zaključenjem ugovora o kupoprodaji tog stana, 15. oktobra 1998. godine, i polaganjem isprava u knjigu zaključenih ugovora, postali suvlasnici stana sa dijelom ½.
37. Međutim, odredba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojom je propisano da «svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi», te da «u smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom», stupila je na snagu 13. aprila 1999. godine. Citiranom odredbom svi ugovori o korištenju stana zaključeni u navedenom periodu prestali su da važe ex lege. Time je, dakle, prestalo da važi i stanarsko pravo apelanata, radi čega od dana stupanja na snagu tog zakona oni više nisu bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu. Zbog toga, apelanti su izgubili pravnu osnovu za valjano zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osporene presude redovnih sudova imaju deklaracijski karakter, jer je njima samo konstatirano da je ugovor o kupoprodaji stana apelanata ništav po samom zakonu i da, slijedom toga, taj ugovor nije proizvodio pravne posljedice od dana njegovog zaključenja (ex tunc). S obzirom na navedene konstatacije, proizlazi da apelanti nisu ni stekli pravo vlasništva na spornom stanu, pa se taj stan i ne može smatrati njihovom imovinom.
38. U skladu sa ranije usvojenim principom, navedenim u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju, dakle, predmetni stan ne može smatrati imovinom na kojoj apelanti uživaju zaštitu u skladu sa kriterijima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi
40. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se radi o paušalnim navodima. Apelanti, naime, nisu istakli u čemu se, po njihovom mišljenju, očituje navedena povreda, niti su dali obrazloženje i ponudili dokaze koji bi potkrijepili takve navode. Stoga, Ustavni sud u skladu sa svojom jurisprudencijom konstatira da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede navedenog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 286/03 od 29. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 54/04).
41. U odnosu na tvrdnje apelanata da su im u predmetnom slučaju povrijeđena prava iz Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Ustavni sud, u skladu sa svojom jurisprudencijom, konstatira da prava iz navedene deklaracije ne uživaju zaštitu po Ustavu Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
42. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelanti žale da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i da su netačno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, kao ni povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer imovina stečena na osnovu ništavog ugovora ne uživa zaštitu Ustava i Evropske konvencije.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić