Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-670/04 (M.K.)

Odluka donesena 13. 07. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-670/04

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 670/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj Gž-1609/03 od 12. maja 2004. godine, Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj P-479/03 od 29. aprila 2003. godine, Rješenja Osnovnog suda Banja Luka o privremenoj mjeri broj P-479/03 od 29. aprila 2003. godine i Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj P-479/03 od 13. marta 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jakupovaca, kojeg zastupa D. K., advokat iz Banje Luke, podnio je 2. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1609/03 od 12. maja 2004. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-479/03 od 29. aprila 2003. godine, Rješenja Osnovnog suda Banja Luka o privremenoj mjeri broj P-479/03 od 29. aprila 2003. godine i Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj P-479/03 od 13. marta 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 7. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. aprila 2005. godine, a Osnovni sud 21. marta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Nj. D., učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 7. marta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

5. Tužilac je 17. marta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.

6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca su 23. juna 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Osnovni sud je Rješenjem broj P-479/03 od 29. aprila 2003. godine utvrdio da je tužioca, kao mirnog i savjesnog korisnika stana u Ulici kralja Alfonsa u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan), apelant na dan 4. ili 5. marta 2003. godine omeo u korištenju spornog stana na taj način što je, uz pomoć trećih lica, počeo skidati crijepove s krova, prekinuo tok vode iz gradskog vodovoda, te tako ugrozio stanovanje i život tužioca i njegove porodice. Apelantu je naloženo da odmah prestane da skida crijepove s krova, kao i da uspostavi dotok vode iz gradskog vodovoda u tužiocev stan, te da najkasnije u roku od tri dana uspostavi stanje kakvo je bilo prije započinjanja skidanja crijepova, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U postupku je utvrđeno da je apelant vlasnik zgrade u kojoj tužilac ima stan na kojem ima stanarsko pravo i u čijem je posjedu niz godina. Također, utvrđeno je da apelant ima pravosnažno Rješenje Odjela za prostorno uređenje Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: rješenje o građenju) broj 03-361-430/01 od 15. novembra 2002. godine, kojim su mu odobreni radovi na rekonstrukciji zgrade. Osnovni sud je zaključio da se, iako apelant posjeduje rješenje o građenju, takvi radovi ne mogu izvoditi dok se ne riješi tužiočevo pravo na dom. Također, u rješenju je navedeno da Osnovni sud nije razmatrao način na koji je apelant izdjejstvovao rješenje o građenju, nego samo činjenicu da je apelant bio svjestan radnji koje poduzima i namjere da tužiocu uskrati pravo na dom. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Okružnom sudu.

9. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1609/03 od 12. maja 2004. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio Rješenje Osnovnog suda od 29. aprila 2003. godine. Okružni sud je, na osnovu izvedenih dokaza, zaključio da je tužilac bio posljednji mirni korisnik stana, da je apelant bio svjestan da je sporni stan u tuđem posjedu i da svojim radnjama mijenja posjedovno stanje radi promjene faktičke vlasti, odnosno da preduzetim radnjama svjesno zadire u tuđu posjedovnu sferu. Okružni sud je utvrdio da nije relevantno to što je apelant građevinske radove započeo na osnovu rješenja o građenju s obzirom na to da je to rješenje poništeno Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-361-135/03 od 16. aprila 2003. godine. Naime, kako je navedeno u rješenju drugostepenog suda, apelant je, prema rješenju o građenju, mogao otpočeti izvođenje radova tek pošto to rješenje postane izvršno, a kako je ono naknadno poništeno, radovi se nisu mogli izvoditi.

10. U toku parničnog postupka Osnovni sud je Rješenjem broj P-479/03 od 13. marta 2003. godine odredio privremenu mjeru kojom je apelantu zabranjeno izvođenje bilo kakvih daljnjih radova na zgradi u kojoj se nalazi sporni stan i naložio mu da uspostavi prijašnje stanje, kakvo je prethodilo otpočinjanju radova, kao i da uspostavi dotok vode iz gradskog vodovoda u tužiočev stan. U rješenju je navedeno da će privremena mjera zabrane izvođenja radova trajati do pravosnažnog okončanja upravnog postupka prijenosa stanarskog prava na tužioca, kao i do pravosnažnog okončanja parničnog postupka. Osnovni sud je Rješenjem broj P-479/03 od 29. aprila 2003. godine odbacio kao nedopušten apelantov prigovor uložen protiv rješenja o određivanju privremene mjere uz obrazloženje da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba a, analogno tome, nije dopušten ni prigovor. Postupak prijenosa stanarskog prava na tužioca sa umrle majke, od čijeg pravosnažnog završetka je, između ostalog, ovisilo trajanje privremene mjere, pravosnažno je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-147/00 od 24. novembra 2004. godine. Tom presudom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja drugostepenog organa uprave kojim je tužilac proglašen nosiocem stanarskog prava na spornom stanu.

IV. Relevantni propisi

11. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80): „Član 70. stav 1.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).

Član 75.

Svaki posjednik stvari i prava (član 70.) ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda).

Član 78. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

Član 79.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje se zabrana daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanja oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljnjeg smetanja.“

12. Zakon o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02):

«Član 255. st. 1. i 2.

Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ispunjenja nenovčanih i novčanih obaveza.

Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.

Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, 2) dostavljanjem stranci, ako žalba nije dopuštena, 3) dostavljanjem stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje, 4) dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.»

13. Zakon o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 84/02): „Član 69. stav 1.

Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine, kao i promjena namjene građevinskog zemljišta ili građevine može se odobriti ako se prethodno rješenjem o urbanističkoj saglasnosti utvrdi da su građevine, građevinski i drugi radovi i promjene namjene u skladu sa odgovarajućim planom i propisanim uvjetima.

Član 71. stav 1. tačka e) Urbanistička saglasnost sadrži:

e) eventualne obaveze u odnosu na susjede i prava drugih lica.

Član 89. stav 1. tačka a) Odobrenje za građenje izdaje se na osnovu:

a) urbanističke saglasnosti.“

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant je u svojoj apelaciji naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je apelant smetao tužioca u mirnom posjedu s obzirom na to da je apelant započeo građevinske radove na osnovu rješenja o građenju koje je dobio od nadležnog upravnog organa. Apelant je naveo da ne stoji ni argument drugostepenog suda da je apelant trebalo da sačeka da rješenje o građenju postane izvršno, pa tek onda da počne graditi, jer je u vrijeme započinjanja radova rješenje o građenju bilo izvršno, a tek kasnije je poništeno. Apelant je, nadalje, naveo da se, s obzirom da je postupao u okviru izvršnog upravnog akta, ne može smatrati izvršiocem smetanja posjeda, jer njegove radnje nisu bile protupravne. S tim u vezi, kako je naveo apelant, prvostepeni sud je proizvoljno primijenio član 75. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, a posebno nije mogao zabraniti izvođenje radova koji su odobreni i preduzeti na osnovu rješenja o građenju. U apelaciji je navedeno da je odlukom o privremenoj mjeri, kojom je apelantu naložena zabrana gradnje, preuzeta upravna nadležnost s obzirom na to da se odobravanje i zabranjivanje građenja ubraja u upravnu nadležnost. Na kraju je navedeno da je rješenjem kojim je odbačen prigovor apelanta na rješenje o određivanju privremene mjere njemu neosnovano uskraćeno razmatranje prigovora koji je bio dopušten i o kojem je trebalo meritorno odlučiti.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da je rješenje tog suda doneseno u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kao materijalnog propisa na kojem je zasnovana odluka tog suda, kao i pravilnom primjenom procesnog prava. Što se tiče navoda apelanta o tome da je rješenje o građenju „prekinulo“ dotadašnji tužiočev mirni posjed, prema stanju spisa, u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja, rješenje o građenju nije bio konačan upravni akt i kao takav nije mogao prekinuti tužiočev mirni posjed na spornom stanu. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja je ukazao u svojoj apelaciji. Naime, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, taj sud je donio stav da je apelantovim preduzetim radnjama došlo do povrede prava na dom tužioca zbog čega je i usvojen njegov tužbeni zahtjev.

17. Tužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovim postupanjem bila dovedena u pitanje njegova ustavna prava, kao i njegova i egzistencija njegove porodice. Tužilac je, također, naveo da smatra da apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije nisu povrijeđena, jer su sva apelantova prava u odnosu na ovu imovinu ograničena i opterećena njegovim stanarskim pravom. Tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1609/03 od 12. maja 2004. godine protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 4. juna 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 2. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom [...].» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi :

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].»

23. U konkretnom slučaju, riječ je o sporu zbog smetanja posjeda, dakle, predmetna apelacija tiče se „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud nije nadležan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U- 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

26. Apelant se, u suštini, žali da je proizvoljno primijenjen član 75. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, posebno zbog činjenice da redovni sudovi nisu mogli zabraniti izvođenje radova koji su odobreni i preduzeti na osnovu izvršne građevinske dozvole. Apelant je iz istih razloga osporio i odluku o privremenoj mjeri i naveo da su se rodovni sudovi svojim rješenjima umiješali u upravnu nadležnost.

27. Okružni sud je u presudi, te u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelantovo rješenje za građenje poništeno u vrijeme donošenja osporenog rješenja tog suda, čime je to rješenje prestalo imati takav pravni značaj da bi moglo biti osnov za miješanje u tužiočev mirni posjed na spornom stanu. Apelant nije osporio da je njegovo rješenje o građenju naknadno poništeno, nego je to i potvrdio u svojoj apelaciji, ali je naveo da je i nakon poništenja rješenja o građenju preduzimanje svih radnji vezano za građenje bilo u nadležnosti upravnih organa.

28. Nesporno je da je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja Osnovnog suda od 29. aprila 2003. godine apelant imao rješenje o građenju koje je sadržalo klauzulu pravosnažnosti, što znači da je bilo izvršno. S obzirom na postojanje izvršnog rješenja o građenju, apelant je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja Osnovnog suda bio ovlašten da započne gradnju na zgradi u kojoj se nalazi sporni stan. Donošenje privremene mjere Osnovnog suda u vrijeme kada je apelant bio ovlašten da započne gradnju je bilo sporno. Međutim, s obzirom na to da je privremena mjera u međuvremenu prestala da važi i da je supsumirana odlukom o glavnoj stvari, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno se upuštati u apelantove navode o pogrešnom postupanju Osnovnog suda u postupku donošenja te mjere. U vrijeme donošenja rješenja Okružnog suda od 12. maja 2004. godine apelantovo rješenje za građenje je poništeno, čime je prestao da postoji pravni osnov za vršenje građevinskih radova. S obzirom na tako izmijenjene pravne okolnosti, Okružni sud je odlučio da potvrdi prvostepeno rješenje Osnovnog suda. Okružni sud je utvrdio osnovne elemente za pružanje posjedovne zaštite, i to: da je tužilac bio posljednji mirni korisnik spornog stana, da je apelant otpočetim građenjem mijenjao posjedovno stanje radi promjene faktičke vlasti, čime je apelant svjesno ušao u tuđu posjedovnu sferu.

29. Ustavni sud smatra da nije potrebno upuštati se u ocjenu pitanja da li je u postupanju Osnovnog suda bilo proizvoljne primjene zakona s obzirom na to da je u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja došlo do izmjene pravnih okolnosti, pa je bila pravilna odluka Okružnog suda da potvrdi prvostepeno rješenje. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da se Okružni sud nije na taj način umiješao u upravnu nadležnost, jer nakon poništenja rješenja za građenje apelant nije imao osnov za miješanje u tužiočev posjed, pa je sud bio ovlašten da o tom pitanju odlučuje u parničnom postupku. Također, Okružni sud je pravilno utvrdio osnovne elemente za pružanje posjedovne zaštite i za svoju odluku dao potrebne razloge i detaljna obrazloženja. Imajući u vidu princip da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak.

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je Osnovni sud proizvoljno primijenio materijalni propis, u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja došlo je do izmjene pravnih okolnosti, tako da je odluka Okružnog suda da potvrdi prvostepeno rješenje bila pravilna. Također, ne postoje neki drugi elementi koji bi ukazivali da je parnični postupak bio nepravičan.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-670/04 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio