Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-637/04 (A.K.)

Odluka donesena 22. 07. 2005.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-637/04

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 07. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 637/04, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici održanoj 22. jula 2005. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. K. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-30/04 od 19. maja 2004.

godine i broj K-34/03 od 26. februara 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika podnio je 20. jula 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-30/04 od 19. maja 2004. godine i broj K-34/03 od 26. februara 2004. godine. Apelant je tražio i da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenim presudama do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. decembra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je 24. decembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Suda BiH je 25. marta 2005. godine dostavljen apelantu.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 637/04 od 29. jula 2004. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Sud BiH je Presudom broj K-34/03 od 26. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom istog suda broj Kž-30/04 od 19. maja 2004. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog krivičnog djela krijumčarenja lica iz člana 189. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 37/03). Apelant je navedeno krivično djelo izvršio tako što je učestvovao u organiziranju ilegalnog prelaska grupe stranih građana, osiguravajući im smještaj u prostorijama svoga ugostiteljskog objekta «Besa» u Srebreniku, a za te usluge naplatio im je 250 eura po licu. Nakon toga je ove strane državljane predao nepoznatom licu koje ih je dalje trebalo da prevede preko državne granice u Republiku Hrvatsku, radi odlaska u druge zemlje, u čemu su ih spriječila službena lica.

IV. Relevantni propisi

8. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 37/03) relevantne odredbe glase:

«Član 189.

Ko se radi stjecanja finansijske ili materijalne koristi bavi nedopuštenim prebacivanjem drugih lica preko državne granice ili omogući drugom nedopušteni prelazak granice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.»

9. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 3/03) relevantne odredbe glase:

«Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

11. Sud BiH, navodi apelant, nije poštovao njegove prijedloge da se izvedu novi dokazi tako što će se u drugostepenom postupku preslušati audiosnimci iskaza svjedoka u postupku osiguranja dokaza. On smatra da se i prvostepena presuda temelji prvenstveno na iskazu službenika Državne granične službe Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: DGS), koji nisu svjedočili o svojim saznanjima o krivičnom djelu koje se apelantu stavlja na teret, nego su iznosili dokaze o navodnom strahu svjedoka koji su imali prema apelantu. U iskazu datom Sudu svjedoci su rekli da su oni prelazak preko granice ugovorili sa drugim licima kojima su dali novac za tu uslugu. Činjenicu da je apelant nekim licima omogućio da prenoće kod njega, za što su mu oni dali izvjestan iznos novca, Sud BiH je, navodi apelant, pogrešno okvalificirao kao krivično djelo krijumčarenja lica iz člana 189. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da nije bilo nikakvog dogovora o ilegalnom prelasku granice, pa osuđujuću presudu Suda smatra očito nezakonitom. Apelant navodi dalje da su svjedoci, koji su saslušani pred Sudom BiH, posvjedočili da nisu sa apelantom ugovarali prelazak granice, nego sa drugim licima kojima su i dali novac za tu uslugu. Apelant navodi, također, da je povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije, zbog legalne pomoći koju on pruža pripadnicima albanske nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, ne ponudivši konkretne činjenice i navode za te tvrdnje.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru koji je Sud BiH dostavio Ustavnom sudu navodi se da apelacija ne ukazuje na nezakonite dokaze i isključivo se zasniva na tvrdnji da je Sud BiH pogrešno ocijenio dokaze koji su izvedeni u krivičnom postupku. Sud BiH u svojim presudama dao je razloge o prihvatljivosti dokaza, kao i mišljenje o relevantnim propisima, zbog čega apelaciju smatra neosnovanom.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koga je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-30/04 od 19. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 7. juna 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 19. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije.

a) pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

« Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakon ustanovljenim sudom [...].»

18. Postupak pred Sudom BiH u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred Sudom BiH bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

20. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U- 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

21. Temeljni prigovori koje apelant iznosi u apelaciji odnose se na to da mu nije omogućeno da predloži izvođenje novih dokaza, saslušanjem audioiskaza svjedoka iz postupka osiguranja dokaza, kao i na činjenicu da je Sud BiH odbio njegov zahtjev za ponavljanje postupka. Apelant navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje utvrđivanjem da su svjedoci sa apelantom ugovarali prelazak granice, jer je drugim licima dat novac za tu uslugu.

22. Međutim, nesporno je da su apelantu još u prvostepenom postupku omogućeni i predlaganje saslušanja svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, mada izjave svjedoka koje je predložila odbrana, u principu, ne obavezuju sud. Koje će dokaze izvesti, koje će činjenice utvrđivati i koje će svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalificirati izjave tih svjedoka, stvar je slobodne ocjene suda, kako je to i propisano članom 15. Zakona o krivičnom postupku BiH. Isto tako, zahtjev apelanta da se ponovi postupak nema objektivno uporište u zakonu, niti je Ustavni sud ustanovio da je povrijeđena bilo koja tačka člana 327. Zakona o krivičnom postupku BiH u kojem su navedeni razlozi za ponavljanje postupka. I, konačno, nesporno je utvrđeno da je apelant primio novac za učinjene usluge omogućavanja drugima da nedopušteno prijeđu granicu. Upravo činjenica da neko lice, radi materijalne i finansijske koristi, omogući drugome nedopušten prelazak granice, makar i u pokušaju, sadržava sva subjektivna i objektivna zakonska obilježja krivičnog djela krijumčarenja lica iz člana 189. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Zbog tih razloga, sudovi i nisu prihvatili apelantov navod da primljeni novac predstavlja naknadu za usluge noćenja u njegovom ugostiteljskom objektu.

23. Član 6. Evropske konvencije ne jamči pravo da svi prijedlozi, pa, dakle, i prijedlozi da se saslušaju novi svjedoci kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom krivičnom postupku, budu prihvaćeni. Pravo na pravično saslušanje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge iznesene njima, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68.). Saglasno navedenom, Evropska konvencija ne osigurava optuženom neograničeno pravo na osiguravanje prisustva svjedoka pred sudom. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskrecionu ovlast da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje im se čini da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja». Član 6. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje se izričito zahtijeva. Iz teksta prvostepene presude jasno je vidljivo da je apelant imao mogućnost da pozove svoje svjedoke, što je on i učinio. Sud BiH je u dovoljnoj mjeri ukazao na osnove na kojima je zasnovao svoju odluku da ne sasluša nove svjedoke ili da ponovo sasluša svjedoke koje je već ispitao prvostepeni sud.

24. U izreci pobijane presude dat je opis učinjenog krivičnog djela sa okolnostima i činjenicama koje čine obilježje krivičnog djela iz člana 189. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Nadalje, navodi izneseni u presudi nisu nerazumljivi niti protivrječni, već su zasnovani na provedenim dokazima, te je sud, prema načelu slobodne ocjene dokaza, izveo svoje zaključke i donio odluku. Ustavni sud ističe da je tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude kako u prvom stepenu, tako i u postupku po žalbi. Sud BiH uzeo je u obzir sve navode i tvrdnje i dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, te Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti smatra da je Sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, niti da je došlo do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja.

25. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) zabrana diskriminacije Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

Član 14. Evropske konvencije glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

26. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili je postojala upotreba sredstava naspram željenog cilja, koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967., serija A, broj 6, stav 10.). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978., serija A, broj 25, stav 226.).

27. Apelant ističe da je prilikom utvrđivanja njegovih prava pred Sudom BiH bio diskriminiran po osnovu nacionalne pripadnosti. On navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije zbog njegove povezanosti sa albanskom manjinom u Bosni i Hercegovini i legalne pomoći koju on pruža pripadnicima te manjine, ne ponudivši konkretne činjenice i navode za te tvrdnje.

28. Dakle, u konkretnom slučaju, apelant nije naveo činjenice, niti dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je sudski postupak u kojem su donesene pobijane presude bio diskriminirajući u odnosu na apelanta, niti je takva diskriminacija očigledna.

29. Ustavni sud zaključuje da nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju po osnovu nacionalnog porijekla, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način i jer takva diskriminacija očigledno ne proizlazi iz osporenih presuda.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-637/04 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio