Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1/05 (B.N.)
Odluka donesena 18. 01. 2005.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 18. januara 2005. godine, u predmetu broj AP-1/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev B.N., za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. B.N. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Vladimir Mandić, advokat iz Brčkog, podnio je, 31. decembra 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-262/04 od 7. oktobra 2004. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio ODP «Tehnograđa» iz Brčkog (u daljnjem tekstu: tuženi) da položi u depozit suda, novčani iznos utvrđen presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-361/03-
I od 8. aprila 2004. godine.
2. Apelant navodi da je presudom Osnovnog suda, broj P-361/03-I od 8. aprila 2004. godine, tuženi obavezan isplatiti apelantu na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 1997. godine do 1. novembra 1999. godine, iznos od 7.592,73 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ovu presudu je međutim, preinačio Apelacioni sud pobijanom presudom, broj Gž-262/04 od 7. oktobra 2004. godine, kojom je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju ove odluke Apelacioni sud je naveo da, prema odredbi člana 12. Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala za rješavanje spora oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog (u daljnjem tekstu: Arbitražni tribunal) od 18. augusta 1999.godine, sva javna imovina na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), pripada Brčko Distriktu, «što podrazumijeva svu imovinu i sredstva u društvenoj-državnoj svojini, a to znači i imovina osnovnih državnih preduzeća na području Distrikta, kao što je i tuženi». Osim toga, Apelacioni sud je naveo da će apelantovo potraživanje, zajedno sa potraživanjem ostalih zaposlenih radnika kod tuženog u istom periodu, biti regulisano u postupku privatizacije kapitala tuženog, a u skladu sa Nalozima Supervizora o privatizaciji od 4. decembra 1997. godine i 26. juna 1999. godine, te Objedinjavajućim nalogom Supervizora od 14. augusta 2001. godine i Nalozima Supervizora o načinu privatizacije državnog kapitala preduzeća u Brčko Distriktu od 19. septembra 2001. godine i Dopune ovog Naloga od 24. aprila 2002. godine, koji imaju obavezujući karakter na području Brčko Distrikta.
3. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na platu za izvršeni rad po osnovu radnog odnosa. U prilog tome navodi da je Apelacioni sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zato što nije pravilno primijenio odredbu člana 28. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta, već je, suviše širokim tumačenjem člana 12. Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala, došao do pogrešnog zaključka da je prestala pasivna legitimacija tuženog, te da se apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu zaostalih plata ne može udovoljiti, zato što bi se radilo o prenosu prava nad imovinom tuženog bez izričite saglasnosti Supervizora. Međutim, apelant smatra da plate radnika nisu imovina tuženog, već onih koji su te plate zaradili «jer izviru iz jednog obligaciono-pravnog odnosa». Osim toga, apelant navodi da, kada bi se održao ovakav stav Apelacionog suda, niko ne bi sklapao pravne poslove sa državnim-javnim preduzećima, jer bi postojala pravna nesigurnost u vezi sa realizacijom tih poslova, a ne bi bilo pravne zaštite u slučaju neizvršavanja obaveza od strane državnog-javnog preduzeća.
4. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud donese odluku da se tuženom privremeno oduzme gotov novac u iznosu utvrđenom presudom Osnovnog suda broj P-
361/03-I od 8. aprila 2004. godine i položi u depozit suda. U obrazloženju ovog zahtjeva, apelant navodi da niko u postupku privatizacije nije dobio naknadu neisplaćenih plata, nego je morao tužiti pravnog sljednika kupljenog državnog preduzeća.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
7. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud smatra da apelant, osim zahtjeva za donošenje privremene mjere i paušalnih navoda da niko u postupku privatizacije nije dobio naknadu neisplaćenih plata, nego je morao tužiti pravnog sljednika kupljenog državnog preduzeća, nije naveo konkretne razloge, niti je prezentirao dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Na osnovu toga, Ustavni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi da se udovolji apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere.
9. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
10. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić