Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-7/05 (V.B.)
Odluka donesena 26. 04. 2005.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 26. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP-7/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev V.B., za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. V.B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Niša, kojeg zastupa Čolović Soka, iz Visokog, podnio je, 4. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-388/03 od 5. augusta 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-205/02 od 23. jula 2003. godine. Apelant je naknadno, 5. aprila 2005. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio vlasniku stana, Udruženju boraca NOR-a, da proda i da raspolaže stanom u Visokom, Naselje Luke D-III, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Apelant navodi da se, nakon smrti svog strica koji je bio nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, obratio Općisnkoj službi za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Općinska služba) sa zahtjevom da on bude određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je sa stricem zaključio 2. novembra 1989. godine. Općinska služba je rješenjem, broj 03/2-23-5-10/02 od 6. aprila 2002. godine, odbila ovaj zahtjev apelanta. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je rješenjem, broj 12-23-600/02 od 14. novembra 2002. godine, apelantovu žalbu odbilo.
3. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je presudom, broj U-205/02 od 23. jula 2003. godine, odbio apelantovu tužbu. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da apelant nije nikada uselio u stan svoga strica, iako je s njim zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, niti je s njim ikada zasnovao zajednicu života. Također, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno primijenili član
6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, i «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98 i 19/99), koji propisuje da lica koja imaju zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava moraju više od pet godina biti useljena u taj stan po osnovu tog ugovora, da bi bila smatana članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Už-388/03 od 5. augusta 2004. godine, odbio apelantovu žalbu i u cijelosti potvrdio presudu Kantonalnog suda.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U prilog tome navodi da su sudovi i upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da je apelant isključivi nasljednik na drugoj imovini koja je ostala iza njegovog strica sa kojim je živio, o kojem se brinuo i prema kojem je ispunio sve obaveze koje je preuzeo u ugovoru o doživotnom izdržavanju.
6. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud donese odluku da se vlasniku stana, Udruženju NOR-a, zabrani raspolaganje predmetnim stanom i prodaja tog stana do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, budući da ima saznanja da je takva prodaja već oglašenja u sredstvima javnog informisanja.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
8. Donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, član 78. Poslovnika Ustavnog suda je primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
9. Također, osnovanost apelacije se ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud smatra da apelant, osim zahtjeva za donošenje privremene mjere, nije naveo konkretne razloge, niti je prezentirao dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Na osnovu toga, Ustavni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi da se udovolji apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere.
11. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
12. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić