Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/05 (I. M.)

Odluka donesena 17. 02. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-157/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-157/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. M., podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-138/04 od 24. novembra 2004. godine i broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ , „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ i u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

OBRAZLOŽENJE

1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz mjesta Kasidoli opština Priboj Državna zajednica Srbije i Crne Gore, koga zastupa Emir Kapidžić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 28. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-138/04 od 24. novembra 2004. godine i broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine. Apelant je takođe, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi obustavo izvršenje osporenih rješenja.

2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je optužnicom, broj KT-300/04 od 6. oktobra 2004. godine, optužilo apelanta zbog krivičnog djela - udruživanje radi činjenja krivičnih djela - iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivičnog djela - krijumčarenje osoba - iz člana 189. Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 37/03).

3. Apelant je, uz prisustvo branioca, 25. oktobra 2004. godine, sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice, kojim je priznao da je kriv za izvršenje krivičnih djela za koja je optužen. U članu 5. navedenog sporazuma, apelant i njegov branioc odrekli su se prava na suđenje i prava na ulaganje žalbe u odnosu na krivičnu sankciju.

4. Sud BiH je usvojio sporazum o priznanju krivice, te donio presudu, broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine, kojom je apelanta oglasio krivim za krivična za koja je optužen optužnicom Tužilaštva broj K-300/04 od 6. oktobra 2004. godine, te je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca za krivično djelo iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona i kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za krivično djelo iz člana 189. Krivičnog zakona, nakon čega ga je primjenom čl. 53. i 55. Krivičnog zakona, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Sud BiH je klauzulom o pravosnažnosti navedenu presudu proglasio pravosnažnom i izvršnom, u odnosu na apelanta, sa danom donošenja, tj. sa 5. novembrom 2004. godine. Sud BiH, u navedenoj presudi, nije dao pouku o pravnom lijeku.

5. Apelant je, 9. novembra 2004. godine, Sudu BiH uložio žalbu na presudu tog suda broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine. U žalbi apelant je naveo da je sa Tužilaštvom zaključio sporazum o krivici u skladu sa članom 231. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 3/03), te da se, u skladu sa stavom 4. tačka c) navedenog člana, odrekao prava na suđenje i prava na ulaganje žalbe na krivičnu sankciju. Apelant je posebno naglasio da se navedenim sporazumom nije odrekao prava na žalbu na presudu koja će se donijeti, u skladu sa zaključenim sporazumom o priznanju krivice. Kako Sud BiH, u presudi od 5. novembra 2004. godine, nije dao pouku o pravnom lijeku, a na presudu je stavio klauzulu o pravosnažnosti kojom utvrđuje da je presuda pravosnažna i izvršna, u odnosu na apelanta, sa danom donošenja, apelant smatra da je navedenim postupcima Sud BiH načinio bitnu povredu prava na odbranu iz člana 297. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku, te da je došlo i do povrede prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). O ovoj žalbi apelanta Sud BiH još nije donio odluku.

6. Sud BiH je, nakon što je donio navedenu osuđujuću presudu, donio i rješenje, broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda, broj Kž-138/04 od 24. novembra 2004. godine, kojim je apelantu ukinuo ranije određen pritvor i uputio ga na izdržavanje zatvorske kazne po izrečenoj presudi. Apelant je u žalbu na navedeno prvostepeno rješenje, istakao da je upućen na izdržavanje zatvorske kazne na temelju nepravosnažne presude, naglašavajući da se sporazumom o priznanju krivice nije odrekao prava na žalbu na presudu, već se samo odrekao prava na suđenje i žalbu u odnosu na krivičnu sankciju. Dalje, je naveo da je navedenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na odbranu iz člana 297. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku i pravo na izjavljivanje žalbe u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju.

7. Sud BiH je, u rješenju kojim je odlučio o ovoj žalbi, naveo da je apelantu ukinut pritvor i da je isti upućen na izdržavanje kazne na temelju presude koja je donesena na osnovu sporazuma o priznanju krivice. Stoga, po ocjeni suda nisu osnovani navodi apelanta da mu je u postupku ukidanja pritvora i slanja na izdržavanje zatvorske kazne povrijeđeno pravo na odbranu, te da mu je uskraćeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima, obzirom da mu je u ovom postupku to pravo bilo obezbijeđeno.

8. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH, broj Kž-138/04 od 24. novembra 2004. godine i broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine (rješenja koja su donesena u postupku ukidanja pritvora i upućivanja na izdržavanje zatvorske kazne). Apelant smatra da je osporenim rješenjima došlo do povrede njegovog ustavnog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

9. Povredu prava na na žalbu u krivičnim stvarima apelant vidi u tome što osuđujuća presuda, na temelju koje je upućen na izdržavanje kazne nije sadržavala pouku o pravnom lijeku i što je na istoj konstatovano da je pravosnažna i izvršna u odnosu na njega sa datumom donošenja, iako se u sporazumu o priznanju krivice nije odrekao prava na žalbu na presudu, već se samo odrekao prava na suđenje i prava na izjavljivanje žalbe u odnosu na krivičnu sankciju. Dakle, apelant tvrdi da, uskaraćivanjem prava na žalbu, navedena presuda nije mogla postati pravosnažna i izvršna, te stoga nije ni mogao biti upućen na izdržavanje zatvorske kazne na temelju takve presude, u čemu apelant vidi povredu ustavnog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;

11. Ustavni sud će prvo obrazložiti dopustivost apelacije u pogledu apelantovih navoda da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na izjavljivanje žalbe u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

12. Član 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju glasi:

„Svako ko je odlukom Suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava uključujući osnove za njegovo korištenje određuje se zakonom.

Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stupnju sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu“.

13. Ustavni sud naglašava da je opseg člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, u osnovi određen konceptima „krivično djelo“, „sud“ i riječima „osuda ili kazna“. Značenje riječi „krivično djelo“ tijesno je povezano za koncept „krivične optužbe“ iz člana 6. Evropske konvencije. Zato je ispravno tvrditi da se član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju također, odnosi i na disciplinske i administrativne kazne koje potpadaju pod opseg člana 6. Evropske konvencije. Međutim, član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne može se primjeniti na preventivne mjere, naloge za deportaciju i odluke koje se odnose na protjerivanje, ukoliko iste ne sadrže elemente krivičnog zakona. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju pretpostavlja postojanje „osude ili kazne“, s tim da ove pojmove treba tumačiti autonomno. Shodno tome član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju se ne može primjenjivati ukoliko osoba nije osuđena i kažnjena zbog nedostatka dokaza ili krivice.

14. Prva rečenica člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ukazuje da svako ima pravo na preispitivanje osude ili kazne. Druga rečenica člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju naglašava da se ostvarivanje prava na žalbu reguliše zakonom, što znači da Evropska konvencija prepušta da o modalitetima preispitivanja odluke u krivičnim stvarima odlučuje domaće zakonodavstvo. Drugi stav člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju reguliše tri izuzetka u odnosu na pravo izloženo u prvom stavu. Prvi izuzetak odnosi se na manje prestupe. Drugi izuzetak odnosi se na slučajeve gdje je u prvoj instanci optuženoj osobi sudio najviši sud. Treći izuzetak odnosi se na slučajeve u kojima je presuda objavljena nakon žalbe sa zahtijevom za oslobađanje.

15. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatuje da je član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. Ustavni sud je prethodno objasnio da je pravo na žalbu u krivičnim stvarima regulisano prvom rečenicom člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da mu je to pravo uskraćeno osporenim rješenjima Suda BiH. Dakle, suština prava iz navedenog člana jeste da se svakome mora omogućiti da višem sudu izjavi žalbu na odluku nižeg suda u krivičnim stvarima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi niti jedan razlog da bi se moglo smatrati da je došlo do povrede navedenog prava, obzirom da je u rješenju Suda BiH, broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine, naznačeno da apelant protiv ovog rješenja može izjaviti žalbu u roku od tri dana od dana prijema. Apelant je pravo na žalbu iskoristio ali je njegova žalba odbijena kao neosnovana rješenjem Suda BiH broj Kž-138/04 od 24. novembra 2004. godine. Iz navedenog slijedi da je apelantu omogućeno da izjavi žalbu na odluku suda u krivičnim stvarima, čime je ispunjen uslov iz člana 2. protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija, u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, očigledno (prima faciae) neosnovana u odnosu na član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

16. Ustavni sud će sada obrazložiti dopustivost apelacije u pogledu apelantovih navoda da je osporenim rješenjima, kojima mu se ukida pritvor i upućuje se na izdržavanje kazne zatvora, došlo do povrede njegovog ustavnog prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

17. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„3. Katalog prava Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u gornjem tekstu; oni uključuju:

d) pravo na slobodu i sigurnost lica Član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom:

a.zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda;

18. Ustavni sud naglašava da je, u postupku ukidanja pritvora apelantu i upućivanja na izdržavanje zatvorske kazne, za koji je prethodno u ovoj odluci konstatovano da je bio u skladu sa članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, utvrđeno da se apelant šalje na izdržavanje kazne na temelju pravosnažne i izvršne presude Suda BiH, broj K-125/04 od 5. novembra 2004. godine. Iz navedenog, jasno je vidljivo da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišenju slobode po presudi nadležnog suda“, kako je propisano članom 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Stoga, su očigledno (prima faciae) neosnovani navodi apelanta da je lišen slobode, odnosno da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, suprotno izuzecima od zabrane lišavanja slobode iz navedenog člana Evropske konvencije.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/05 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio