Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1103/04 (P.P. “Pegi”)

Odluka donesena 17. 02. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1103/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-1103/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.P. “Pegi”, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-240/01 od 27. oktobra 2004. godine, rješenja Ministarstva finansija – Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.10-162/99 od 30. januara 2001. godine i rješenja inspektora Finansijske policije Republike Srpske – Područni centar Istočno Sarajevo, broj 06/456.2-180/99 od 5. oktobra 1999. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.P. “Pegi”, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-240/01 od 27. oktobra 2004. godine, rješenja Ministarstva finansija – Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.10-162/99 od 30. januara 2001. godine i rješenja inspektora Finansijske policije Republike Srpske – Područni centar Istočno Sarajevo, broj 06/456.2-180/99 od 5. oktobra 1999. godine, u odnosu na član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P.P. “Pegi” (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, koga zastupa Ognjen Tadić, advokat iz Laktaša, podnio je, 17. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-240/01 od 27. oktobra 2004. godine, rješenja Ministarstva finansija – Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.10-162/99 od 30. januara 2001. godine i rješenja inspektora Finansijske policije Republike Srpske – Područni centar Istočno Sarajevo, broj 06/456.2-

180/99 od 5. oktobra 1999. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem inspektora Finansijske policije Republike Srpske – Područni centar Istočno Sarajevo, broj 06/456.2-180/99 od 5. oktobra 1999. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija – Finansijske policije Republike Srpske, broj 00/456.10-162/99 od 30. januara 2001. godine, naloženo je apelantu da uplati javne prihode u ukupnom iznosu od 2.762.664,58 KM, kako je utvrđeno u tačkama 1-14 navedenog rješenja.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-240/01 od 27. oktobra 2004. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv navedenog drugostepenog upravnog rješenja. Među razlozima za navedenu odluku Vrhovni sud navodi da su organi uprave u ovoj stvari potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje, te da nisu povrijedili zakon na štetu apelanta.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

6. Konkretan slučaj se tiče apelantove obaveze da uplati javne prihode po osnovu poreskih obaveza, propisanih poreskim zakonodavstvom. Poreski organi uprave su svojim rješenjima, u postupku kontrole poslovanja apelanta kao poreskog obveznika, utvrdili njegovu obavezu da uplati iznos od 2.762.664,58 KM na ime neuplaćenog poreza na promet proizvoda. Ustavni sud konstatuje da je u ovom slučaju predmet postupka utvrđivanje javno-pravnih, a ne građanskih obaveza apelanta. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), da se apelant, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz javnog (poreskog) zakonodavstva, ne može pozivati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelacija je takođe nedopustiva ukoliko je očigledno neosnovana u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi neobjavljena odluka Ustavnog suda, AP 16/02 od 26. septembra 2004. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena, i ako nema izgleda na uspjeh. 8. U apelaciji apelant je dalje naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz čl. II/4. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je propisana zabrana diskriminacije i slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i lica u cijeloj Bosni i Hercegovini. Međutim, apelant osim ovog paušalnog navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Radi toga, Ustavni sud je ove navode apelanta odbio kao očigledno (prima facie) neosnovane.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1103/04 (P.P. “Pegi”) | Sudska praksa | Aktio